"


Esma Muratovic







KONTAKT
esmalukac@hotmail.com 




 

 




 

 

 


 

 Esma Lukac Muratovic Rodjena 03.02.1961.god.
U ranom djetinstvom je pocela pisati poeziju,a koju je prjiemjetio i prvi put ohrabrio za dalji rad veliki pisac Jevlen Brkovic.
Napisala je 4 zbirke pjesama,takodje jednu porodicnohistoriskou knjigu,
NERASKIDIVA VEZA BRADSTVA LUKACA


OBJAVLJENE- knjige poezije
Slika u Suncu,Korenije ne umire,Visegradska  apokalipska,Od rodjene pa do Groba.

Esma danas zivi u Sarajevu

 

 

Mapa

 


 

 

 

 

 

POSJETA TREBALJEVU

 

Želja da sastavim nešto što je nekada na svirep način rastavljeno podstakla me je da avgusta 1995. godine posjetim Trebaljevo kod Kolašina, rodno mjesto mojih pradjedova. Po pričama moga oca Jusufa, koji je zapamtio šta je njegov otac govorio o životu porodice u Trebaljevu, ja sam na neki način napravila kompletnu sliku života mojih pradjedova u tom kraju. Ima teških i dirljivih priča i dogaaja koji su na mene ostavili dubok utisak. U mojim mislima su ostale sve te ispričane priče, a posebno su mi teško pali svi ti uzdasi moga oca, kao i mnogih starih Lukača sa kojima sam uvijek željela razgovarati na tu temu.
Sa svojim mužem Zumberom, krenula sam toga dana iz Bijelog Polja oko podne. Samo sahat i nešto više naj je trebalo da autom dođemo do Trebaljeva. Nailazimo na tablu sa natpisom „Trebaljevo“ i na velikom parkingu na desnoj strani, zaustavljamo auto. Izlazim polahko iz auta, vidno uzbuđena, kao da treba da se sretnem sa nekim koga nisam vidjela godinama i želim što prije da ga vidim. U glavi mi se stalno mota misao da sam došla da nešto uzmem, a to što uzmem biće mi u životu od velike pomoći. Samo nekoliko metara od puta ugledamo čovjeka koji čuva desetak ovaca. Nedaleko od njega su bili torovi. Toga trenutka bijahu prazni i nekako mi je izgledalo da su utonulo u neku tišinu. Čuo se samo lavež pasa i povremeno jato ptica kad prhnu pored nas. Idemo polahko. Pozdravimo se sa čovjekom i zamolimo da nam nešto ispriča iz prošlosti Trebaljeva. Podigao je obrve, izbistrio oči. Malo je oklijevao, ali kada sam mu kazala ko sam i da gotovo sve znam o mojim pradjedovima koji su tu živjeli i zamolila ga da mi i on nešto ispriča, oslobodio se i počeo sa pričom. Bio je to mještanin Drago Rakočević, stariji čovjek, koji mi je rekao: „Ne znam nešto puno, ali po pričama mojih starih, ovdje su živjeli Lukači. Ono brdo gore, još uvijek zovemo Lukačko brdo. U tim ranijim previranjima i ratovima napustili su ovaj kraj. Lukači su došli do Podgorice, gdje su bili Lukačevići. Malo su se zadržali pored rijeke Morače, pa su ih naši zvali „Moračani“. Mi Rakočevići smo živjeli tamo preko Tare, ali nam je tamo bio zahać, pa smo došli ovdje preću sunca. Po pričama mojih roditelja, bio je neki Began Lukač, koji je imao sinove: Hadžiku, Rizana i Ahmeta. Otišli su nekud ka Sandžaku. Lično sam poznavao Selima Lukača i njegovog sina Latifa, koji su živjeli u Bijelom Polju i često su dolazili ovdje kod nas. Selim je ponekad obilazio svoje imanje i dugo bi sjedio tu sa sinom Latifom. Neki Lukači su živjeli u samom Kolašinu, ali pojedinosti o tome ne znam...“
Pošla sam malom uzbrdicom i vidjela sam, sada već teško primjetne, zaravni na kojima su nekada bile kuće lukačke. Sve je to uraslo u šiblje i drveće. Razgledala sam svuda naokola, stala i proučila fatihu mojim pradjedovima i nadisala se čistog kolašinskog zraka. Silazeći niz brdo, klecala su mi koljena kao da se vraćam iz velike bitke. Ali iz bitke koju sam dobila i sada treba ponosno da je opišem. Silazim, ali sam i dalje uzbuđena. Pogled mi pada naniže, u bistru rijeku Taru, kao da njoj hoću da kažem da sam dosta vidjela i da je dosta gledanja Trebaljeva, ali da mi ona može pomoći, i naglas kažem:
Teci taro moja
Teci i pričaj
Bog me je dao takvu da osjećam kako sam zajedno sa svim Lukačima dio Trebaljeva, dio Kolašina, a da je rijeka Tara, sa kojom u mislima živim i postojim, na neki način moja i da će ona i svom toku doći do mene i kada budem kod svoje kuće. Pordravili smo se sa Rakočevićem i pošli prema autu. Zastala sam na trenutak, pogled usmjerila ka Lukačkom brdu i suznih očiju ušla u auto. Došli smo u Kolašin i prošetali gradom. Najviše su me zanimale stare građevine, koje su po mom računu napravljene za turskoga vakta. Šetali smo gradom ponosno, kao da na njega imam tapije, kao da ja ta koja ima u vlasništvu ovaj grad.
Odsjeli smo zatim u jedan restoran, popili po jedno piće i uputili se ka Bijelom Polju. Bila sam ponosna i zadovoljna i osjećala sam se kao da sam došla da nešto bitno uzmem i da sam uzela više nego što je trebalo......
Objavio/la otrgnuta u 16:46, print, #
16.11.2008.







NERASKIDIVA VEZA BRATSTVA LUKAČ

 

(Izvadak iz knjige "NERASKIDIVA VEZA BRATSTVA LUKAČ")

Samo dvadeset godina je Ahmet Lukac proveo mirnog zivota u Pogorici, a onda dolazi tesko vrijeme i zivot traje u neizvjesnosti. Znao je Ahmed da su sedam njegovih sinova faktor odvracanja svakog napadaca, ali je ipak bio oprezan. Psihozu straha koju on osjeca ne prenosi na sinove, al nocu ne spava, plasi se da ga neko ne napadne. I jedne noci pred sami sabah na avlijska vrata je neko pokucao. Svi su spavali jedino Ahmet oka ne sklapa, brzo se trze i sa puskom u ruci otvara prozor koji je bio na strani avlijskih vrata. Samo sto je otvorio prozor sa kapije se zacu polusapat:
"Komsija, Ahmete, otvori, ja sam." Zastao je malo, a onda ponovo isto. Bio je to Ahmetov komsija, Crnogorac, koji je dosao da mu kao dobrom komsiji nesto kaze. Kad je Ahmet vidio ko je, otvorio je kapiju i covjek je usao u avliju. Predlozio je Ahmetu da se sa svojom porodicuom negdje skloni, jer ce se tih dana odigravati "cudne" stvari protiv Bosnjaka Podgorice. Zamolio ga je da nikome ne prica, jer bi mu u tom slucaju prijetila opasnost od svoga naroda. Kako je uvijek kod Crnogoraca bilo dobrih ljudi, i ovog puta su se pokazale takve tvrdnje ispavnim. Ahmet se zahvaljuje na obavjestenju i saopstava svojim sinovima sta je saznao. Nekoliko dana su pravili planove sta da rade, a onda starom Ahmetu naglo pozli i on preseli na ahiret. Njegovih sedam sinova prave sa svojim rodjacima dogovor o napustanju porodice, ali odustaju od te namjere zahvaljujuci komsijama Crnogorcima koji su mu stali u zastitu. Bratsvo Lukaca se u Podgorici razvija sve do kraja osamnaestog stoljeca. Tada su pod pritiskom konacno morali da napuste svoje domove. Potomstvo od tri Ahmetova sina seli uzvodno rijekom Moracom, zatim potovmstvo druga tri Ahmetova sina odlazi ka Baru i Ulcinju, i dalje za Tursku, koji vracaju svoje prvobitno prezime Lukac. Danas u Turskoj u jednom selu kod Izmira ima cetrdeset kuca njivovih potomaka. Ima ih u Urlu, Istanbulu, Pendiku i Ankari...
Potomci sedmog Ahmetovog sina, zajedno sa ostalim rodjacima ostaju u Podgorici. U Podgorici je ostao unuk Ahmeta Lukacevica, takodjer po imenu Ahmet, koji je bio imamu Osmanagica dzamiji. Tu je sluzbovao sve do smrti i sahranjen je u haremu iste dzamije.
Iz razgovora sa Ganom Lukacevicem 1989 godine u Podgorici, izdvojicemo dio njegove izjave:
"Licno sam uvjeren u to da smo mi Lukacevici ista familija sa Lukacima u Sandzaku. Po pricama mojih starih, koje sam itekako dobro upamtio, saznao sam da je moje prezime Lukacevic nastalo od prezimena Lukac. Poznato mi je da je prezime Lukacevic na podrucju Podgorice ostalo isto, dok su ostali rodjaci, koji su otisli u Kolasin i Tursku, odmah po odlasku povratili nase ranije prezime Lukac. Posjecivali su me Latif Lukac i njegov sin Sefer iz Bijelog Polja. Takodjer mi je dolazio i Hilmo Lukac iz Rozaja i uvijek smo razgovarali o historijatu naseg bratstva. Zakljucak nasih razgovora bio je da smo jedno bratstvo."
Sefer (Latifa) Lukac iz Bijelog Polja, marta mjeseca 2002. godine kaze: "Prije dvije godine susreo sam se u Podgorici sa Enisom Lukacevicu. Na mojem parkiranom kamionu je primijetio ispisanu firmu sa mojim imenom i prezimenom. Dosao je kod mene i upitao: "ko je Sefer Lukac?". Odgovorio sam mu da sam to ja. On se predstavio i rekao: "Gdje si, rodjace." Poslije razgovora sa njim vidio sam da zna da smo rodjaci i da su oni bili Lukaci. Ja sam znao po pricama moga baba Latifa da su Lukacevici i Lukaci jedno bratsvo, ali mi je bilo drago da i on poslije toliko godina to zna."

Esma Muratović(Lukač)

"
 
Broj poseta od početka izrade webstranice!! 19410 Besucher (42799 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=