"Piše: Zumber Muratović

PRVI SUSRETI DIJASPORE BIHORA

U Luksemburgu dana 30.4. i 1.5.2011. godine održani su Prvi susreti dijaspore Bihora. Uz odličnu organizaciju Zavičajnog Kluba Bihor na čelu sa predsjednikom Kočan Ruždijom i njegovim saradnicima sve se završilo u najboljem redu.
Gosti Susreta su bili, književnici Zumber Muratović i Kočan Ferhan koji su imali promociju svojih knjiga, Fudbalski klub "Petnjica" kao i KUD "Bihor" iz Petnjice.
Fudbalski klub "Petnjica" je osvojio prvo mjesto na dvodevnom fudbalskom turniru.
Prve susrete dijaspore Bihora otvorio je Zumber Muratović koji je u svom obraćanju pred preko 8000 ljudi rekao:
   - Poštovani moji zemljaci, ovdje je jedna petina mog zavičaja. Ovako rastureni po svijetu imamo pojačanu konekciju prema rodnom kraju. Povećan osjećaj odgovornosti za svoju porodicu. Briga za djecu i njihovu budućnost najviše nas smara. Međutim, djeca nisu trošak. Djeca su odvajkada bila ista samo smo se mi roditelji malo umorili. Čuli ste za Piramide kod Sarajeva, u Visokom, i kao tamo našli ljudi neku ploču na kojoj piše: "Ova današnja omladina se ne može podnijeti". Znači, uvijek je omladina bila ista samo smo se mi roditelji mijenjali.
Danas sam vaš gost, ali sam čuo da imate još udruženja, što nije loše. Međutim, trebate biti složni u nekim stvarima, u druženju i kulturnim manifestacijama ovakvog karaktera i slično.

Bog nas je podijelio u plemena i narode i naredio da se uzajamno poštujemo i činimo dobra. Ova božanska poruka o toleranciji i poštovanju drugog i drugačijeg postala je najviša ljudska poruka.
Viste došli u ovu zemlju u kojoj stičete nafaku ali niste donijeli sa sobom svoje grobove. Grobovi vaših roditelja i djedova su vaši korijeni. Što ih više negujete i čuvate oni su dublji. Biljka sa korijenom neće da uvehne.
Odlučni da srca liječimo kulturom, ovi vrijedni ljudi su danas organizovali ovu manifestaciju i druženje na kojem jačamo svijest o svom postojanju i svojim korijenima. Pjesmom i knjigom pretvaramo našu zrelost u srećan mir.
Viste treća generacija koja se raseljava iz našeg kraja. Nažalost. Najviše smo se raselili u posljednjih 20 godina za vrijeme ovog režima u Crnoj Gori. Ni za vrijeme turskog vakta se nismo toliko raselili.
Ali, ako imate 50 ljudi, a znam da imate. Ako imate profesora, nastavnika, sportista, slikara, ekonomista, učenika... Oni su snaga koja može da popravi vaš put. Vi ste snaga, vjerujte.

Zato ovog trenutka otvaram Prve susret dijaspore Bihora 2011. godine.
Srećno!



USKORO 

Zumber Muratović priprema sljedeće knjige za štampu:
1. RODNO MJESTO IZ PET DIJELOVA, priče
2. PJESME, poezija
3. BJELOPOLJSKI SUDSKI PROCES
Tema knjige je suđenje 21 Bošnjaku (komplet rukovodstvo Stranke demokratske akcije Crne Gore) na čelu sa predsjednikom Harunom Hadžićem. Sudski proces se desio 1994. godine na Višem sudu u Bijelom Polju (kojem je autor ove knjige od početka do kraja prisustvovao) a bio je povezan i sa sudskim procesom u Novom Pazaru, gdje su takođe uhapsili 24 Bošnjaka. U knjizi je, prestavljena živa riječ a preko izjava uhapšenih i neviđene torture nad njima, njihovog suđenja, dokaznog postupka, završne riječi i presude, dat pečat kojim je ovjeren period od 1992-1996. godine. Kršeći ljudska prava ovim suđenjem se pokušalo u korijenu ugušiti svako političko organizovanje Bošnjaka Crne Gore i tako ubrzati njihovu asimilaciju.
Uhapšeni su:
1.Rifat Vesković
2.Omer Omerović
3. Mevludin Kasumović
4. Sabahet Spahić
5. Ibrahim Čikić
6. Husein Smakić
7. Dževad Begović
8. Sead Pućurica
9. Senad Pućurica
10. Šefćet Bošnjak
11. Sead Bibuljica
12. Harun Hadžić
13. Rasim Šahman
14.Esad Omerović
15. Umer Hadžić
16. Erdžan Fetahović
17.Hakija Muratović
18. Isat Skenderović
19. Šefket Brković
20. Rizah Burnazović
21. Avdo Ciguljin

Čikić Ibrahim: Izlagali su me elektrošokovima po genitalijama, iza uha i to je trajalo strahovito dugo... Udarali su me po tijelu, po tabanima. Dobio sam krvne podlive po tabanima, po tijelu... Stiskali su me za genitalije, udarali palicama, nogama, rukama...

Muratović Hakija: Proveli su me kroz neki kao špalir ljudi gdje su uslijedili udarci rukama, nogama, ne znam čime su me sve udarali. Oborili su me a onda udarali nogama po glavi. Uveli su me u neku prostoriju i skinuli mi povez sa očiju, stavili lisice na ruke i privezali me za neke rešetke na prozoru... Sutradan su me poveli u neke prostorije i naredili da se skinem. Obale me na pod, jedan mi sjeda na leđa i bije po tabanima dok se ne umori. Slijedi batinanje do smrti... Pitali su me: "Koliko imaš djece?" Odgovorio sam, troje. Našta su oni rekli: "Pa, dobro kad te zakoljemo ostaće ti dosta djece".

Burnazović Rizah: To je nevjerovatno kakvi su ti isljednici bili. Bili su nemilosrdni, bili su monstrumi, prave ubice... Sjetio sam se priče kad je jedan Njemac u toku II svjetskog rata, koji je imao vještačko oko (stakleno oko) uhapsio jednog dječaka i rekao mu: "Ako pogodiš koje mi je oko vještačko, oslobodiću te". Pored tolike njemačke tehnike dječak je pogodio koje je oko stakleno. Kada ga je Njemac pitao kako je pogodio, dječak je odgovorio: "Vrlo lako, zbog toga što u ovom vještačkom oku ima malo topline..." U očima ovih ljudi nije bilo nimalo topline...

Pućurica Sead: U policiji su mi rekli, da bi me pustili ako bih otišao u inostranstvo...

Advokat Nasufović Adil: Radim u sudstvu već duži period ali ovakvu torturu nikad niko nije doživio...

Knjiga je jedna velika tragedija, interesantna, sveobuhvatna i neobično posebna zato što je pisana hronološki kako se suđenje odvijalo.



-----------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------
PRODAJA KNJIGA 

Knjige književnika Zumbera i Esme Muratović mogu se kupiti po cijeni od 15 evra koje će, poslije dobijenog novca, biti poslate na adresu kupca sa plaćenom poštarinom.
Iste se mogu kupiti u Petnjici i Sarajevu po cijeni od 10 evra
------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------


ZAHVALA ZUMBERA MURATOVIĆA NA PROMOCIJI U PETNJICI

Dana 16. jula 2010. godine u Domu kulture u Petnjici, uz odličnu organizaciju uprave Doma kulture, pred preko 200 posjetilaca održana je promocija knjiga ( Sejdefini snovi, priče i Iskrenost sa smislom, poezija) književnika Zumbera Muratovića.

Na promociji su uzeli učešće književnici: Hazim Akmadžić, Fehim Kajević, Esma Muratović, Šahman Sead i prof. Esko Muratović.
Stihove književnika Zumbera Muratovića govorili su mladi Petnjice: Rastoder Selma, Tiganj Dijana i Cikotić Amina.

Tom prilikom Zumber Muratović se zahvalio:
Poštovani moji Petnjičani, dragi gosti.
Moja literatura je moj rodni kraj.
Ovdje sam imao prelijepih trenutaka, ovdje je moja oaza slobode...
Motivi mojih priča i mojih pjesama su iz života i svega onog što nas okružuje i što mu pripada neotuđivo, vodeći računa da to bude jasna, ležerna, lijepa strana života i da sve to ima poruku. Tako dok čitate moje knjige u sjećanju se obnavlja jedan već gledani film.
U mojim knjigama obnavljam uspomene, što je približno ponovno pronalaženje sebe i način da se distanciram od vještačke osobe, iz novog vremena, koja mi se natovarila na leđa kao teret koji često poželim da zbacim. Iskreno mislim da pisanjem skidam dio tog tereta i na taj način saznajem nešto novo...

Sve ove teme za mene su neka vrsta čistilišta, neka vrsta katarze kakve rijetko ko ima. Ja se dugi niz godina bavim temama bitne za običnog čovjeka, ali realne i poštene. Nekada ralistički i simbolički, a nekada metaforički objašnjavam događaje važne za čovjeka uopšte.
Ovo je sentimentalan povratak prošlosti, na neki način nada, jer čovjek bez rodnog kraja i sjećanja postaje prazan.
Sjećam se mnogih događaja: dječjih igara, žmurke kod škole, prelijepih Kadinih uštipaka iz đačke kuhinje... Sjećam se nezaboravnih staza kojim sam prvi put zakoračio. Bili su to sokaci u Petnjici, koji ni danas ne daju nikakvoj bolesti da mi priđe. Jesu uski, zemljani i pojedeni od čestih kiša, ali meni neizbrisivo dragi.
Bilo je ukusno voće iz prisoja, tikve iz podvada, pogača ispod sača...
Ovo je rijetko lijepo mjesto. Satjerano u dolinu, sabijeno u sredinu, ispražnjeno po okrajcima. U njemu je bilo učenika više nego danas stanovnika. U njemu se siktile može pamtiti vrijeme prijateljstva među ljudima.
Ovdje vrijeme nije ograničeno, slabo se gleda na sat. Koliko god da čovjek živi, koliko god da se pati, život mu prođe u zadovoljstvu.

Vjerovali ili ne u ovom kraju, u Bihoru, rođeno je preko 50 književnika... Koji to drugi kraj ima?
Nažalost, imamo naše neprestano rasturanje po svijetu. Imamo teret i žal za rodnim krajem. To je novi život koji boli, koji je otišao sa ove pozornice u neki novi svijet... Ovo je ujedno epopeja o svijetu koji nestaje sa ovih prostora i koji bi, uz pomoć dobrih ljudi, trebao da popravi svoj status...

U mojoj Petnjici, u mojem Bihoru doživio sam dosta lijepih trenutaka. Bio sam šaldžija, zamalo satiričar, što znači pomalo kritičar društvenih prilika.

Bio sam fudbaler iz prve generacije koja je osnovala FK Petnjica.
Bio sam glumac na priredbama ovdje, ali u staroj sali. I tada je naše vladanje jezičkom stranom dijaloga zahtijevalo minociozno postamentiranje rada sa samim sobom, pretvaranje jezičkog raznovrsja u govorne kolorite kojih sada porijetko ima.
Pokušavali smo da sačuvamo našu tradicijuju.
Pokušavali smo da iznesemo priču pretvaranjem jezičkog biserja u govorne kolorature, uz striktno čuvanje našeg originalnog humora kojeg ovdje ima u izobilju i koji je odslik duboke filozofičnosti koju u svakodnevnom životu nosi obični čovjek.
Bio sam inžinjer, projektant, konstruktor, načelnik u opštini Bijelo Polje. Pisao sam još kao osnovac i imao punu svesku pjesama, od onih „o ljubavi“ do onih o proljeću, pticama, oblacima i sl. Tu svesku sam negdje izgubio, ili mi je neko zavrljačio...
Kad se sve ovo sabere ima se šta pisati jer čovjek treba s ljubavlju i pažnjom da čuva svoju ostavštinu, da čuva ostatke drugih civilizacija i kultura.

Poezija je prežitak jednog vremena magijskoga. Daje odgovor na neka pitanja postavljanjem novih.
U mojoj poeziji, terdžumanim ljudski kismet, učim pjesničku suru.
Neke moje pjesme su vesele, neke uzdah iz dubine duše, neke kahar bez karara.

Pročitaću jednu moju pjesmu koja je prije dvije godine objavljena u beranski časopis „Tokovi“

SJEVER U SRCU

Za razliku od drugih ptica
naše godinama
lete na sjever.
Daljina nam neprestano mami
ono što smo godinama gajili.
Sjever u avliji,
sjever u srcu.
Ja ranije osjećam,
vidim da odlaze
i odnose sa sobom
svoje sve.
I moje nešto iz srca važno nose,
ali ovog trenutka
ne mogu da se sjetim, šta.

(Sada ću vam ispričati dvije anegdote, dvije kratke priče iz ovog kraja. Kratka priča je brava kroz koju se nekada može više vidjeti nego kroz širom otvorena vrata. Taj zgusnuti, reflektorski fokusirani snop svjetlosti jasnije osvjetljava nego nadugačko i naširoko ispisani tekstovi.)

HISE

Kočan Mula Hašin (1872 – 1968)  je bio hodža i učitelj. Njegov prijatelj Smajo Hodžić iz Paljuha poslije dužeg vremena dođe kod njega u Godočelje. Sjedjeli su, muhabetili i ispijali kahve jednu za drugom. Kad su popili sedmu kahvu Smajo pita:
     – Šta su ove ovolike kahve danas Hašine?
     – Da popiješ svoje hise zato što nijesi dugo dolazio – odgovori Hašin.

(Pitam se, tek, koliko bi mi trebali da popijemo kahve.)

BOEMI

Dvojica petnjičkih boema Muratović Aljo i Ramiz s Glavica, u pripitom stanju idu svojim kućama. Kad su prošli petnjički viseći most, iz pravca Laza se približava čovjek.
     – Ko je onaj srećo? – pita Ramiz.
     – Ne znam – odgovara Aljo.
     – Kojom stranom puta ide ona nesvjesa?
Aljo zastade, usmjeri pogled prema čovjeku pa reče:
     – Sva prilika sa više strana.

Prošle godine sam poklonio 100 knjiga Zavičajnoj biblioteci u Trpezima vrijednom Haćimu Durakoviću.
Ovog trenutka želim da predam poklon od 100 knjiga ovom Domu kulture, koji će početi sa osnivanjem Biblioteke.

Na kraju se iskreno zahvaljujem svima koji su pomogli ovu promociju i vama koji ste došli na današnje druženje.
Hvala vam, vidimo se, živi bili.

Književnik
Zumber Muratović

P.S. Dan nakon promocije dobio sam veliki broj čestitki, posebno ljudi iz mog kraja. Ovim putem se zahvaljujem.







------------------------------------------------------------

Recenzija
Na knjigu priča Sejdefini snovi

Pjesnik, pisac i publicist Zumber Muratović, rođen l956. godine u sandžačkoj, ili uže – bihorskoj varošici Petnjici kod Berana (Crna Gora), dok danas živi u Sarajevu radeći kao profesor, dosad je objavio već desetak naslova. Tu su, prvo, knjige poezije: Bosne vrelo, Sehara, Kudret sahat, Iskrenost sa smislom, te poema Srebrenica je vrisak do neba, kao i dvije knjige stihova za djecu: Bašta istine i Dječija strana svijeta. Iz oblasti historiografije imamo dvije knjige od ovog autora: Sandžački gazija Osman Rastoder, te Bihor i bratstvo Muratovića u njemu, a počašćeni smo i jednom dragocjenom zbirkom narodnih priča i anegdota, koja nosi neodoljiv naslov: Baška priče. Ovom već solidnom nizu, evo, pridružuje se i novi rukopis, dovršen i spreman za štampu. To je knjiga priča Sejdefni snovi.
Novi rukopis Zumbera Muratovića predstavlja ne manje već preko dvadeset priča, katkad i podužih, sa tematikom iz piščevog rodnog kraja, Bihora u Sandžaku. To je ustvari jedna stara, davno naseljena oblast na sredokraći između Bosne i Male Azije odnosno Bliskog istoka, oblast kroz koju je nekad prolazio značajan carski drum koji je povezivao Sarajevo sa Skopljem, Solunom i Stambolom, a ostale su nam tu od prohujalih vjekova i brojne kule i gradine, još od ilirskog doba pa preko Srednjeg do Novog vijeka. A baš u dvadesetom stoljeću se ovaj kraj (vidi ironije!) našao van svih puteva. Potisnut je u zapećak svijeta, tako da je to najedanput postalo podneblje gdje, kako pisac u svojim pričama  lijepo primjećuje, nekad mora da  se u povratku iz grada, sa pazara, zanoći u tuđoj kući (Kolona), podneblje gdje samouki seljak mještanima vadi kvarne zube zamajavajući ih pričom (Zubar), gdje vuk čovjeku biva počest gost (Zvono), te gdje se jednom džandaru (kao u svijetu slavnog Manuela Skorse) ne smije nadbaciti kamena s ramena (Rijeka), a gdje država stigne da seljaku oduzme pašnjak da nema gdje ispustiti svoje koze (Sudski proces), i da počešće svrati sitnom trgovcu u dućan da ga oglobi (Čuvar), gdje nastavnik u školi prosipa samovolju (Zikova škola) i gdje učitelj bolesnom đaku dolazi kući u posjetu da bi se, zapravo, pogostio i napio (Dobar učitelj).
Neobično prisan s narodom i pun razumijevanja za problematiku takozvanog običnog čovjeka, autor knjige Sejdefini snovi ne samo da otkriva  pravu tematiku, uočava šta ustvari čovjeka njegovog podneblja  najviše pogađa i mori, nego je i njegovo pripovijedanje u bliskom dosluhu sa onim narodnim pa je zato prirodno i neposredno, dostupno svakom profilu čitaoca, kao da je i pisano prvenstveno za svijet o kojem priče govore, za te jednostavne ljude što žive od zemlje i svojih dlanova. Otud je i rječnik takav da ćete nerijetko naići na krepke izraze izvađene iz najdubljih rudnika dijalekatske svježine.
Ono što bismo posebno istakli u vezi sa Muratovićevim pripovijedanjem, to je piščeva sklonost poetskoj slici i metafori, pri čemu vas katkad iznenadi neobično smjela asocijacija, obraduje nov, neistrošen izraz, pa i neka uistinu zlatna kovanica.
Zbog svega pobrojanog, a i dosta toga još, knjigu Sejdefini snovi pripovjedača Zumbera Muratovića, svesrdno preporučujem. Pritom za neke od priča predviđam da se mogu pojaviti i u budućim izborima najinteresantnijeg u najnovijem našem pripovjedaštvu, dok se za jednu, priču u kojoj mladoženja vlastitu nevjestu iz đerdeka vodi drugome, onome za kog se zapravo vezalo njeno srce, usuđujem primijetiti da besumnje posjeduje odlike antologijske priče.

                                                                                                                                                        Recenzent:
 Safet Sijarić, književnik        





-------------------------------------------------------------




I Z L O Ž B A





         Dana 19.3.2010. godine u 18 časova u Sarajevu u galeriji „Roman Petrović“ slikar Mehmed Muratović je priredio samostalnu izložbu pod nazivom "Moj pogled na prirodu". Muratović je rođen u Trpezi (Johova Voda), Crna Gora.
         Akademiju likovnih umjetnosti završio u Prištini, odsjek slikarstvo u klasi profesora Nusreta Salihamidžića. Muratović Izvjesno vrijeme je radio u prosvjeti da bi se kasnije opredijelio za samostalan rad. Od 1986 – 1993. godine živio i radio u Puli, da bi od 1993 – 1998. godine intenzivno slikao i izlagao u Njemačkoj.
Imao je veći broj kolektivnih i samostalnih izložbi.
Član je Udruženja likovnih umjetnika Kosova i član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.
Muratović živi i stvara u Mostaru.

        Izložbu je otvorio Vojislav Vujanović koji je u uvodnoj riječi rekao:
Likovno djelo Mehmeda Muratovića posjeduje sve prerogative pejsažnog slikarstva. Pa ipak, njegovo pejsažno slikarstvo posjeduje određene komponente koje mu obezbjeđuju specifično mjesto u prostoru ovog vida likovnog iskaza – to je naglašeniji momenat lirske transparencije koja vlada njegovom slikom. Ona se očituje, ne u izboru bojenih pigmenata, koji su upravo standardni za pejsažno slikarstvo, već u njihovom pročišćenju do pastelne zvonkosti. U nanošenje boje na platno on se, uglavnom, služi špahtlom. Na slikama umjetnik očuvava njeno kretanje površinom platna postižući dvoje: jedva primijetno uznemirenje površine slike i svjedočenje o vlastitoj energiji koju unosi u njenu realizaciju. Ali, najčešće, on potire te tragove da bi postigao, krajnji stepen plasticiteta oblika čiju egzistenciju oživljava na platnu.
    Vidljivi otkloni od klasične forme pejsažnog slikara očituje se u načinu formulisanja motiva. U središte doživljenog stavlja onu komponentu koja ga najviše uzbuđuje: to je prostornost. Prostornost se na njegovoj slici širi duboko u pozadinu, do magličastih isparenja paperjastih oblaka na nebu, ali se ne rastvara u svojoj beskrajnoj protežnosti. Slikar je zatvara linijom sopstvenog očišta koja se ponekad podudara sa linijom horizonta, ali se, u nekim situacijama, i podiže iznad nje da bi, time,  prostor definirao u njegovoj protežnosti, sveo ga u zaokruženu cjelinu, izveo ga iz pukosti njegovog prirodnog stanja i preveo u metaforu. Prostor kao metafora postaje subjekat slike, pronosilac slikareve odeje, moderator misaonog sloga koji se materijalizira na slici i one lirske zadatosti za kojom slikar i traga i u kojoj, zapravo, ovaploćuje svoje duhovno stanje, svoju predisponiranost da svijet doživljava kaopreplet svojih lirskih vibracija. Stoga slikarstvo Mehmeda Muratovića ne teži za tim da na slici objektivira realno stanje, zatečeno u određenom krajoliku, već da, kroz metaforiku prostornosti i svega onoga što u sebi sadrži ta metaforika, u sliku izlije svoja osobna stanja i tako svaku sliku učini jednom stanicom svoje ispovijednosti, učini je individualnim činom.
Prostranost slike, da bi dobila na metaforičkoj ubjedljivosti razdijeljena je na nekoliko zona koje nas vode udubinu slike. U prvoj zoni su, najčešće, elementi prirodnog ambijenta najdecidnije dati, ponekad sa izvjesnim „oporijim“ tonom (bez dovoljne prozračnosti bojenog pigmenta), u središnjoj zoni se smješta ona motivska kadenca u kojoj se skriva uporišna tačka za konzistenciju motiva, dok je treća zona rezervirana za završnu stavku motivske zaokruženosti, sazdane od nekoliko motivskih elemenata – neba sa poperjastim oblacima, plavičastog tonaliteta, simbola daljine, i planinskih vijenaca o koje se upire umjetnikovo očište. Sve to daje slici Mehmeda Muratovića unutarnju koherenciju, ali i rezuđenost pojedinih motiva.
Stoga bismo mogli reći da je ova izložba Mehmeda Muratovića zapravo jedna poema sazdana od šesnaest stanica, šesnaest lirskih usklika, mada im je unutrašnja osobnost sačuvana bilo specifičnim bojenim kodom ili specifičnom glazbenom partiturom, također vezanom za bojeni ključ kojim je umjetnik oblikovao pojedinu stanicu.
------------------------------------------------------

_____________________________________________




Piše: Zumber Muratović

OBILJEŽENO DVADEST GODINA OD SMRTI
ISTAKNUTOG BOSANSKOHERCEGOVAČKOG, SANDŽAČKOG I CRNOGORSKOG KNJIŽEVNIKA ĆAMILA SIJARIĆA

Dana 19.12.20009.godine Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu obilježila 20 godina od smrti Ćamila Sijarića







Obilježavajući 20. godišnjicu od smrti pripovjedača i pjesnika Ćamila Sijarića, Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u Bošnjačkom institutu u Sarajevu prisjetilo se ovog velikog književnika iz Bihora,. Na skupu su govorili književnici Faruk Dizdarević, Marko Vešović i Safet Sijarić. Na taj način su pokazali da vrijeme ni ljudska prolaznost ne mogu izbrisati djela koja je iza sebe ostavio ovaj veliki književnik. Bez sumnje Ćamil Sijarić je jedan od najvećih pripovjedača na Balkanu.


Ćamil Sijarić rođen je 1913. godine u Bihoru u selu Šipovice kod Bijelog Polja. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci, a pred kraj rata izašao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a.

Od 1947. živio je u Sarajevu, gde je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio Sarajeva.

Već kao gimnazijalac u Skoplju Sijarić se počeo baviti pisanjem pjesama, koje su u knjigama objavljene tek 1988. ("Lirika") i 1990. ("Koliba na nebu").

Njegov raskošni umjetnički dar bio je prvenstveno pripovjedački i na najpotpuniji način se ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnoga Sandžaka i historije Balkana.

Pojedina djela prevedena su mu na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik.

Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANUBiH-a i ANU Crne Gore.

 

















Obilježavajući 20. godišnjicu od smrti pripovjedača, romansijera i pjesnika Ćamila Sijarića, delegacija Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo položila je cvijeće na njegovo posljednje počivalište na groblju Bare u Sarajevu

Ppod sumnjivim okolnostima poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu 1989.godine. Za njim su ostala mnogobrojna djela, a ostao je i ovaj stih:

”Kažu: Kad se umre, tad se ćuti.
Biće to za mene divota,
Jer ću moći da podnesem
Ono zbog čega sam ćutao
Cijelog Života.”

_______________________________________________
_______________________________________________




Februara mjeseca 2009. godine izašla je iz štampe knjiga dječije poezije DJEČIJA STRANA SVIJETA, autora Muratović Zumbera.

          
Aprila mjeseca 2009. godine izašla je iz štampe knjiga dječije poezije DJEČIJI SNOVI autora Esme Muratović


Dana 25.4.2009. godine književnici Esma i Zumber Muratović poklonili su 40 svojih knjiga Biblioteci u Vitomirici kod Peći. Knjige su uručene direktoru Biblioteke Balić Faiku.

Jula mjeseca 2009. godine,  Zumber Muratović je poklonio 100 primjeraka knjiga Zavičajnoj biblioteci Trpezi. Muratović je predao knjige direktoru biblioteke Duraković Haćimu.

"
 
Broj poseta od početka izrade webstranice!! 19410 Besucher (42797 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=