"Zumber Muratović

Poema: SREBRENICA

JE
VRISAK DO NEBA

Izdavač

Esma i Zumber Muratović



Recenzenti
Dr. Džemaludin Latić
Prof. Nedžad Ibrišimović




Lektor
Safet Sijarić



Štampa
Grafičko–idavačka kuća
d.d. “OKO” Sarajevo




 Zumber Muratović




S R E B R E N I C A
                     J E
             V R I S A K  D O  N E B A













 Sarajevo, 2005.

           




























Stao sam zapanjen pred saznanjem da čovjeka bez ikakve krivnje čovjek može zaklati. Da ga živa može zakopati u zemlju. Da čiste dječije duše i njihove oko majčinog vrata spletene ruke može neko okrvaviti. Njihova prestravljena srca ledila su se gledajući te karakondže, taj ljudski urnebes u tom “dozvoljenom” krugu. Ubijali su dobre komšije i duše gostoprimne. Obeščastili su: od četvorogodišnje djevojčice do starice. Pitam se, zar i danas kod nekih ljudi postoji takav nagon i tolika surovost!?
Nažalost, postoji.
U Srebrenici i njenoj okolini, jula 1995. godine, pred očima cijelog svijeta srpska vojska je na do sada neviđen način ubila preko 8000 Bošnjaka. I pored svega, glavnokomandujući tog krvavog pira, haški optuženici Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još uvijek se nalaze na slobodi.
Izvršili su zločin  kakav novija historija nije zabilježila. Srećom,  svijet je uvidio svoje greške  pa je jedan broj koljača i naredbodavaca smjestio u zatvor za ratne zločine u Hagu, gdje im sudi.
Moram priznati da sam za sada odustao od opisa nekih monstruoznih dešavanja, koja su i mene izbacila iz ravnoteže. Ova knjiga osvjetljava samo dio krvavog horizonta. Nema te knjige u kojoj bi stale sve srebreničke boli. 


















U mezarima traje šutnja sve dok se u našoj dolini sjećanja
             koncima zrelog sunca ne sašije rana bolu
                       iz kojeg će izrasti novi život.



















I


U korovu uma provali se zemlja,
svijetlo se istopi, britka jeka rudi.
Na uzanoj stazi usamljeno klasje
topla sjena ljeta ubodima budi.
Težak zapah diše bolovima tupim,
sve vapaje ljudske sazida u mraku.
Hrđa topi vrijeme na puškomet dana,
tenkovima tuče, guši se u džaku.

U ljetnoj muklini plameni bajrak se vije,
guta nadu i prostranstva slijepa.
Pitomu dolinu prigrli modrina
koja golu dušu kao pustinju cijepa.
U rešetke neba gleda nevino oko,
crta prostor nebeskom safiru.
U prahu sumnji gori ustajali svod,
rasprši nadu o sreći i miru.

Horno za oluje naiđe nezrelo vrijeme,
praćeno raskriljenom euforijom.
Jeknu Srebrenica za svojim žiteljima,
zakuka iz sveg glasa za djecom svojom.
Huk sa ljudskog dna u svom
urnebesnom pohodu gazi po zgarištu.
Strašni urlik rani tišinu,
uz vjetar što jeca žuri pepelištu.






Pod čadorom plavog neba, u čeličnom obruču,
uz prigušen uzdah izroni dah dana vedra.
Sunce zlatnom zrakom poli ranjene puteve,
šume prekri modrina kao sedra.
Brda i zelene livade se izdužile
kao ispružen mač, boluju kao tamna noć.
Trenutak namijenjen za bol,
niotkud da dođe pomoć.

Neman se otrgla,
s bolom iscijedila dušu milu.
Njihove pomahnitale oči
gledaju u svom sljepilu.
Korovom truju zdravo drveće,
maštaju u bajat trokrilnoj tami.
Sa svojom mišlju
i hodom unazad žive sami.

Ogromna ratna mašinerija
iz Srbije uđe krvavom Drinom.
Ušeta se u Srebrenicu
sa strašnim naumom.
Ide sa korakom koji ranjava
poput orlovog strašila tišine.
Ubistvima hoće da posije laž,
sije smrt čuvare istine.






U srebrenom gradu sva muka je stala,
stradalnici stegli srce, ne čuje se razuma glas. 
Rađa se tamnica u avliji Svijeta,
čovjekov um ne uspijeva obuhvatiti ovaj užas.
Narod Srebrenice iako nenaoružan
pokušava da se brani od krvometnika.
Holandski pukovnik Hajmans sprečava njihove namjere
pod izgovorom da sutra slijede zračni udari protiv četnika.

Sutradan 11. jula 1995. godine počinje
nezapamćen pokolj civilnog stanovništva.
Ječe grudi nevinih ljudi,
zemlja od bola stenje, od udara nema ništa.
Ubijena je velika riječ,
provaljene ograde zaštićene zone.
Enklava pod zaštitom Ujedinjenih
nacija osta bez odbrane.

Pakleni obruč steže ledeni strah,
uz zvižduk dana “Veliki otok” presta da diše.
Bestidne ubilačke ruke sjeku tišinu,
halke olovnih suza množe se sve više.
Na prvoj liniji Bosne svjetlost utrnu,
mrak kiti beskrajnu tminu.
U tijelima žrtvi atomi se bore,
izranjaju kao feniks na čistu površinu.






Na jugu, gdje bi trebala
vedrina da se budi,
zarumeni se tanki istrickani oblak,
nebo na trenutak zarudi.
Dilim sunca procijedi lelehudnu zraku,
a zatim cijeli snop ispusti.
Motri na pejzaž koji hoda,
grije toplinom, vihri bez svijesti.

Debeli zrak sumnje šunja se brdima,
ugušen je zemljin dah, počeo jauk.
Narod opkoljen sa svih strana,
iscrpljen tegobom, stasava u muk.
Dođe nabrekli dan u času
potrošene časti, spusti se muka sa neba.
Pritisla nevine i nejake,
što ih kandžama svojim smrt vreba.

Na budnoj strmini leprša se bosiljak rani.
Tu šareni leptir drhti kao da je na hladnoći.
Poskoči, a zatim poletje kao svjetlost,
pobježe od ljudi dubokoj samoći.
Nježno zaroni u mirisno cvijeće,
kao kad sunce za horizont zađe.
Ode u sjećanje, sakri se od jave
u lavirintu iz kojeg neće da izađe.






Radioamateri Srebrenice šalju posljednje
poruke komandi UN-a, jer je alarmantna situacija:
“Urgent! Urgent! Srpska vojska ulazi u južne djelove Srebrenice, zaštićene zone Ujedinjenih nacija.
Ako još uvijek ima nekog u svijetu ko ih je
u stanju zaustaviti, on to mora sada učiniti.
Molimo vas za pomoć! Zaustaviti srpske vojnike
i spasiti narod…? U protivnom svi će mo nestati…”

Duge kolone ljudi pod opsadom
uputiše se u povorci svoje dženaze.
Glave im pune tutnja i zova,
idu ivicom sve tanje staze.
Na usnama im umrije radost, 
uz nečujni avaz pjesme domovini.
Odzvanjaju koraci iskrivljenim zvukom,
pramenje svjetlosti gine na goloj ledini.

Sjemenke očinjeg vida, pune blagosti,
sjaje kao medena rosa.
Raspršuju se poput gelera,
ginu u strepnji, traju zbog ponosa.
Hudi kao mršave tačke sa ožiljkom,
prestravljeni u bijelu tamu zamiču.
Očima miluju srebreno gledence neba,
mislima najcrnju slutnju dotiču.






Uzdišu uz prigušeni jecaj,
koji se kao rezak šimšik lista.
Koža dana zagadi se tamom,
ko kamen teškom modrinom blista.
Iz zapaljenih kuća dim štipa oči,
vidik načisto iščilio.
U srcu, zatvoru tuge, sakrila se šutnja,
ko bi toliku muku ukabulio?

Sela opustjela, šume oživjele.
Ispod vedrog neba,
iza svakog žbuna, grdna horda
jednog po jednog čovjeka vreba.
Rove zemlju, tmula se jeka čuje,
od kuća ostaše samo zgarišta.
Tinjaju ko crna tačka na crnom kamenu
u mrklom mraku od Cerske, Sućeske, Plandišta…

Svijet još prije dvije godine, embargom
na oružje, Bošnjacima zaveza ruke.
Srebrenicu proglasi “zaštićenom zonom”
Ujedinjenih nacija, a danas je stavi na muke.
Uz čvrste garancije za sigurnost
uze i ono malo ličnog oružja iz tog ruba.
Oduze ljudima pravo na odbranu, a danas
predaju ih ubicama naoružanim do zuba.






Zlikovci koje kao slijepce Mladić vodi gdje hoće,
zagadiše tamu, siju zlo sjeme.
Saživljeni sa pripitomljenom gorčinom,
truju vazduh, cijepaju pocijepano vrijeme.
Nasložiše granate kao balvane,
biju iz sutona u metu postavljenu.
Štekću po zanijemjelom danu, pucnjem
iz prošlog vremena, u ranu nezaliječenu.

Topništvom biju u nenaoružani narod,
masakriraju ga u beznađu srebreničkih brda.
Čekaju na okolnim padinama,
ubijaju bez ljudomjera, prave čuda.
Presta da grije sunce koje je isto svima,
nema kapi vode da okvase usta.
Ni pirke vjetra da osvježe grudi,
osta Srebrenica pusta.

Plače lišće na grani, ptica u gori,
zemlja je zanijemila nečujnim zvukom.
Egzodus iz tišine prelazi u buru,
kreću likvidacije pod neopisivom mukom.
Srpska artiljerija tuče sa Zvijezde na Tari
i sa Kamenoloma iz Ljubovije.
U istom trenutku kopaju jame i ubijaju,
suviše vole bol krvopije.






Gaze ljudsko dostojanstvo, otimaju zemlju,
kuće i živote iz slapa u slap.
Poput daleke nepravedne Agrarne reforme,
ponovo Bošnjake tjeraju na prosjački štap.
Ubijaju dobre komšije i prijatelje,
sami nestaju zbog slijepog carstva.
Sve se to dešava u Bosni, mjestu sabura
i krika nebeskoga, na međama bratstva.

Vrijeme šiknu kao krv iz vene,
uzalud vapaj za pomoć.
Mlazovi udaraju u gusto šiblje,
usred vedrine spustila se noć.
Vazduh, gospodar ukusa i nosač vjetra,
svoju čistoću pretvori u tamu.
U sazvježđu nedefinisanih boja
osta serdžade slika na osamu.

Gavran je nagovijestio krvav dan,
uzdahnu i zemlja nijema.
Život na momente odzvanja nadom,
bjelinom goluba, s čežnjom u očima.
Prepuklo i prazno nebo
dodirom peku vjetrovi hudi.
Projekat “spaljena zemlja” se ostvaruje,
utiru tragove ljudi.






Zelenom lepršavom šumom
tuga se zgurila u svojoj zrelosti.
Leti na valu sjetnog povjetarca
prosute gluhe svjetlosti.
Lica se od straha ukočila,
zube stišću, sitne dan koji toči.
Trpe bol žalosnim majčinim srcem,
dok ljute suze nagrizaju oči.

Ubijaju maglenu svjetlost
dželata krvavi pogledi.
Čuje se šapat šume koja nema milosti,
jasno je šta dalje slijedi.
Srebrenica je varoš pokopane ljepote
za koju ubice imaju strašan plan.
Da joj uzmu srce i dušu,
ubiju za jedan dan.

U ovom tužnom trenutku,
dan izdiše dosadno dugo.
Vazduh na pepeo miriše, srce
otkucaje melje sprema se nešto drugo.
Grudi od bola raspukle, čaršija kao
u košnici vri, na noge sve živo digli.
Vene od muke nabrekle,
zli ljudi u nju stigli.






Neopisivo zlo u Srebrenici je došlo,
sve muke svijeta u njoj su se srele.
Krv teče kroz otvorene vene
Bosne i Hercegovine cijele.
Najveće ubice su tu,
sve vode teku njenim valima.
Nebo suro kao kalajisani leđen,
drveće nemoćno maše svojim krilima.

Srebrenica je stisnuta između svjetova,
opasana neviđenim zulumom bezumnika,
palikuća, pljačkaša i krvopija.
Velikim brojem krvnika.
Herojstvo pokazuju nad golorukim narodom.
Njihova najveća snaga
jeste civilizacijska zapuštenost,
kosačica svijeta koja ubija nevinoga.

Poteče zlo bez pravca usred čemernog dana,
krvožedno kidišu uz šaškine znake.
Osnovna škola “Vuk Karadžić” je “humani smjer”,
zatvor i gubilište za Bošnjake.
Bolest jednog uma munjevito se širi,
bestidnim korakom gazi tijela nevinih ljudi.
Žestoko muče profesora Siručić Muhidina i ostale,
a zatim odvode u Voljevicu, gdje ih ubijaju zle ćudi.






Porobljena zemlja se uvija pod naletom artiljerije,
čuju se zvuci motora i vidi tupa svjetlost.
Hiljadu puteva se otvorilo,
tegoba duga kao vječnost.
U njihovim očima leži mržnja,
govor strašni dinomit.
Mostove ruše, radosno dižu tri prsta,
dunjaluk žele naprasno slomit.

To je do sada neviđen pir.
Potop i pokop naroda poštenog,
koji se u svom života našao
pred ponorom nestanka svog.
Pod teškim okovom sumnji i slutnji,
sa brda topovi tuku, prave klanicu.
Projektilima pletu neprobojnu,
čeličnu bodljikavu žicu.

Razdvajaju porodice na žive i mrtve.
U jednoj ruci nose pušku za ubijanje,
u drugoj kanister
benzina za paljenje.
Uz pomoć lukavog vjetra,
iz kuća veliki plamen se vihori.
Dim prekri dolinu života,
kao da uhvati plijes po hiri.






U dobro isplaniranom danu,
pišu hiljadite smrtne liste.
Ljudskim tijelima pune jame do vrha,
čije su duše kao suza čiste.
Da ih uviju u bijelu svilu
ili u vunu suhu,
stave u vitrinu,
slomile bi se u sitnu trohu.

Nesta smijeha sa usana,
pjesme zrikavaca, leta leptira.
Vrata života su zaključana,
smrt se rađa, nema mira.
Sve normalno je isteklo, pogledi
u nebu zarobljeni, razuma je nestalo.
Sjećanja kroz slamku naviru,
drhti i kantarion žut, klanje je počelo.

U Bratuncu “pregovaraju” dželati i žrtve,
bošnjački predstavnici su u dnu osoja.
Nesibu Mandžiću, Ćamili Omanović
i Ibru Nuhanoviću slivaju se preteške graške znoja.
Komandant srpske vojske Ratko Mladić ih požuruje:
“Nesibe, možete da kažete šta želite.
Sudbina vašeg naroda je u vašim rukama.
Kažite, da li želite da opstanete ili nestanete…?”






U zaštićenoj zoni, cvijetnjaku juga,
traje ludilo barbara iz dubokog mraka.
To je tragedija epskih razmjera,
u kojoj sprovode pokolj Bošnjaka.
Huk zla ispija dan što na modroj stazi
u plamenom lancu gori.
Duvarine su u zgarištima,
u vatri koja i poglede duše mori.

Suze se na licima razliše,
tjeraju Bošnjake iz svojih domova.
Osta pusta Efendić mahala, Klisa, Hrid, Crvena Rijeka,
idu ranjene duše, sloboda se rastoči kao voda porova.
U strahu i panici u Potočarima se sliva kolona od
preko 20 000 bespomoćnih civila koji mole holanđane
da ih zaštite. Njih oko petsto provaljuje  u strahu
kroz vojničke ograde i barikade rastrgane.

Na starim zahrđalim kolicima
kćerka nosi bošču i vuče oca iznemoglog.
Pokušava ga izvući iz tog džehenema,
izbjeći smrt progonom iz mjesta rođenog.
Oni šenluče na vojnim kamionima,
stojeći uz pjesmu slave ubistva.
U jednoj ruci uvis podigli puške,
na drugoj razvrnuta tri prsta.






Uplašena majka Tima nosi četvoromjesečnu
kćerku Minu koja plače u vrisak, umire svaka nada.
Pomračeni um raspiruje oganj,
dok narod u mukama strada.
I pored svega prkosno odbija da umre pred prenaoružanim vojnicima kojim je šuma ulica.
Ovozemaljskim bićem,
što rasplamsava plamen Aušvica.

Suhim bolnim rukama majke zagrlile svoju djecu,
drhte ko rosni bršljan u milion varnica.
Čekajući dželate nekoliko puta padaju
u nesvijest i bude svoja patnička lica.
Umorne oči skapale od jada.
Trepere njihove modre sjenke i skamenjena srca.
Koračaju po uvehloj travi,
koju je do sada zlatila zraka sunca.

Majka Amira zagrlila svoja dva sina,
dva jedina lijeka.
Dva tek procvjetala ljiljana
što imaju samo još minut vijeka.
Neprestano uči šapatom dove,
čvrsto ih drži na svoja krila.
U dnu oka zastade suza neisplakana,
safra ko zmija na srcu se svila.






Prognanici idu gladni i iznureni,
gaze napaćenu zemlju pocijepanom obućom.
Iz košnica prazan sać jedu,
zalogaje dijele, idu za srećom.
Na mršavim, istanjenim tijelima
visi neopisiva tegoba.
Svakoj suzi je potreban dlan,
trpe udarce u suha rebra, udarce roba.

U Potočarima Križevica
aorta je Bosne, sinje more.
Ljudi iznemogli od gladi postaju meta,
nestaju u slomljenoj sjeni zelene gore.
Izdržali su četiri godine teške opsade,
sanjali slobodu u mjestu bez ljudske mjere.
Gdje kamen smiraja nema zbog ljudi
koji žive od pljačke i prevare.

U nezapamćenoj hajci
mladu trudnicu bolovi u klupko savili.
Jednom rukom drži svekrvu za ruku,
drugom rame komšinici Delalić Džemili.
Začu se plač tek rođenog sina,
kojeg je zlikovac čizmom na stomak zgazio.
Rodilja i ne osjeti majčinsku radost i sreću,
crijeva su mu iskuljala, nakratko je ovaj svijet vidio.






Šumska artiljerija,
taj novi rod kukavičke vojske,
gomila ubitačne strijele
u šumi iznad Cerske.
Zaposjeli su krvave srebreničke puteve,
Rogosiju i sva uzvišenja.
Žestokom paljbom češljaju vazduh,
traju ljudska košenja.

U brdima zaustavljaju opkoljeni narod. Odvode
jednog po jednog na gubilište, probaju svoju moć.
Dok okolo gore sela, čuju se jecaji žena i rafalni pucnji.
Vraćaju se, uzimaju druge i tako cijelu noć.
Svijet mahmuran uvuče se u svoje kuće,
okalja obraz, trpi kletvu Božju.
Rizikujući kaznu i da mu se grijeh
kao bumerang vrati, živi zatvorenih očiju.












II


Narod rodnu grudu u srcima nosi,
prisjeća se sretne životne staze…
Njihov zbunjeni, zaleđeni pogled je bol
sa kojim nade spržene odlaze.
Nesta mirisa zavičaja koji je okean duše,
dvorac iz djetinjstva, zjenica mirisnog cvijeta.
Lijep kao nekada juli
što dolazi na veliku kapiju ljeta.

Djeca prestravljena odlaze, ostavljaju
svoju dušu, gledaju s brda livade ko more.
Idu iznemoglim korakom,
sjećaju se igre do zore.
Bezbrižno su rasla, stasavala
uz miris najljepšeg cvijeća i leta ptica.
U zavičaju život cvjeta
i kada je na zemlji sniježna površica.

Ljepota življenja je ljuljaška
na kojoj se radost njiše u vreću.
Nejasni muhur u vedro vrijeme
isto je što lažna ljubav za sreću.
Čelični uzdah smješten je u jednu riječ,
topao kao ljetnji dan, hladan kao led.
Mujo zapao u šutnju, gleda svoje selo,
graknu mu lice kao da je okusio med.






Nasloni glavu na zraku sunca, prisjeća se. 
Gleda priviđenje, sjaj ljepote blista.
Gleda sestru Eminu kako u igri baca loptu
na krošnju jabuke što se u mislima neprestano lista.
Plodna livada zastrta ćilimom cvijeća,
zanosnim mirisom polje prehranjuje.
U divotnoj bašči babo kraj česme sjedi,
vječni sevdah dolinom odjekuje.

Rodni kraj je mehlem za dušu, oaza sreće
gdje opuštajuća harfa neprestano svira.
Velika sofra puna nafake,
sada ometana bjesnilom ljudskog nemira.
Narod bez domovine presahla je rijeka,
uvehli cvijet. Tuđa zemlja tuga je golema.
Svaka kap krvi ima snagu vriska,
pomračena historija precizne vage nema.

Oštrica krvavog noža gleda zjenice,
ocrtava se u gledencu dužinom cijelom.
Njihova smrt je leteći mezar koji nije
uvijen u ćefine u šifonu bijelom.
Smrt koja je duboko neljudska i nema potporu
u duševnosti ili logici procenata.
Jer kad psihijatri vode rat
šta očekivati od njihovih pacijenata?






Mali Adem razgrće vjetar rukama,
nesvjesno se smije.
Ustao je iz bezbrižnog sna,
dok se brdima  gnijezde otrovnice zmije.
Zemlja je bajonetom rasporena,
žrtve je miluju licem.
Začinjena željeznom bojom,
ranjena smrtonosnim hicem.

Djeca su rasla u Srebrenici, Bratuncu,
Žepi, Vlasenici… Rasla u sreći najviše.
Svoju visinu nisu primijetila,
izrasla kao pečurke poslije kiše.
Sretno živjela pod zrakom nurli svjetlosti,
u mjestu srebrenog sjaja.
Iskrenim prijateljstvom zadojena,
danas ih progone iz zavičaja.

Igrala se na pijesku,
pravila tunel i put.
Nikada pušku i top,
već  fabriku, most i autoput.
Radovala se, vjerovala ljudima,
izrasla kao iz vode.
Danas im živote ukradoše,
ostaviše bez slobode.






Sa brda gledaju prazna sela, sve što
pogledaju gori, kao da se na verigama klati.
Pucketa u ognju, opustošeno, izdahlo.
Ostalo bez naroda, ukrasa koji ga zlati.
Utiru miša u duvaru, zapališe i kolijevke,
udaraju napaćeni narod maljevima.
Jedino zdravac kamen iz kućnih zidina
pliva na crnim dimnim valima.

Pilje u daljinu u kojoj je poharana ljepota,
u kojoj osta nafaka da je ubiraju drugi ljudi.
Znajući da neće više nigdje rahat biti,
zabrinuto idu, trošno srce udara u istanjene grudi.
Palikuće žure sa paljenjem kuća,
kao da nose luču prometejske vatre.
Mala dječica, biserno lijepa, šutke prebiraju
po sjećanjima da se djetinjstvo ne utre.

Djeca su nevina kao prva proljetnja kiša.
Ali taj sumrak od ljudi,
uz zveket noža, i na sibijanu
iskazuje svoje ćudi.
To su ljudi nepomeni,
ubijaju mlade i stare, svu nemoć.
Njihove duše su ogrezle u krvi,
ugrozile živote kojim treba pomoć.



III


Od prolivene krvi, strave i užasa
u maršu smrti rijeka Drinjača krvava pjenuša.
I pored bijele zastave od četrdeset hiljada ljudi,
nišane cijev u usta, top i tenk u bošnjačka prsa.
Ljudi postali spušteni jarboli sjena,
nose breme života što se u krvi kupa.
Kama u tijela nevinih ljudi čeličnog srca,
velikog kao Bosna i Evropa skupa.

Konjanici apokalipse hrane se zlom,
donose smrt koja je prkos.
Po bolu vrisak do neba,
po veličini dvokos.
Kopaju oči zvijezdama i nebu,
u ambisu uma ubijaju historiju.
Zemljinu kuglu deru,
bošnjačkom krvlju cvijeće zalivaju.

Uz tihi šapat i duboki uzdah,
tužno se lijepe riječi.
Oči ošinuše po nebu, gordo zasuziše,
varnica prkosa se ispriječi.
Na licima se ocrtavaju glasovi grana,
nikako da se spase tog jada.
Šume bez znahe milosti upijaju pucnje i jauke,
u mjestu gdje istina i pravda strada.






Možda je ovo uvod u veliki brodolom,
kada lađe svijeta prestaju da plove.
Kada nestaju sve različitost,
jer ne ispunjavaju Kronosa uslove.
Sve ima svoj kraj,
pa i ovaj bezobzirni svijet.
Ako je tako, zašto čovjek
ima pogrešan nijet?

Uz zid smrti pritisli su goloruke ljude,
nemoćni da bilo šta urade.
Ispod svakog dostojanstva
postupaju sa njima krvnici duge brade.
Radovan do Slobodana,
Ratko do Jezdimira,
Miroslav do Miroljuba,
a nigdje slobode i mira.

Stara žena u bijeloj šamiji tijelom zaklanja dijete,
skrhano se povila od bola i hiljadu muka.
Saburom okovana, stoji zgrčenih šaka,
motri na svog malog unuka.
Drhtavom rukom miluje ga po glavi,
šapuće, sve više ga u njedra stiska.
Gleda ga sljepilom, moli se Bogu,
čuje se bol poput muklog piska.






Pored njenih nogu unuk Almin,
adžamija, vrelim suzama lice umiva.
Slivaju se niz obraz kao graške,
predosjeća šta se zbiva.
Izbezumljen gleda u nebo,
na momente govori vriskom.
Jeca drhtavim glasom,
pravdom djetinjskom.

Iz njegovih usta vrisak sinu,
izletješe riječi teške kao Bosna opkoljena:
“Kuda te to vode, babo!?
Šta se ovo zbiva ovoga trena!?
Kako ću ja cijeli život bez tebe!?
Je li to neću moći nikad više da te vidim?
S kim ću da se igram, baboooo!?
Bez tebe ću da poludim!”

Lijući četvorostruke suze,
nesvjesno poče da se smješi.
Uspje da se pribere,
poče ostale da tješi:
“Ne plači, majko.
Ne plači, brate.
Brat, babo, amidža i dedo
opet će da se vrate…?”






Majka Fatima rukama krije glas,
neprestano plače za poginulim sinom.
Za skute je drži kćerka,
dok se ona oglasi jezivom tišinom:
 “Sine moj!
Oči moje!
Sine Admire,
gdje su ručice tvoje!?”

On je njena prva radost,
izvor života, alem lijepi.
Godinama ga njivi
ljubavlju majke koja krijepi.
Danas je on njena krvava rana,
žal koji srce raspara od jeke i zova.
Duga mračna noć,
ogrlica od suza, vječno nova.

Mali Kenan gleda kako mu u pravcu
kamiona odvode oca i vežu za vrat.
Otac samo pogledom uspje
da pomiluje svoga sina i ode u nepovrat.
Zari se pucanj u potiljak,
pade od muke na glavu.
Ne zadugo, izdahnu,
baciše ga pod put u travu.






Ramo šakama pravi trubu, zove sina Nermina.
Misli da mu Srbi neće ništa, tugu krije.
Omer Johić se probija, saginje do zemlje,
dok za njim ubica bezbroj rafala sije.
Zločinci odvratne zasukanosti,
od četvorogodišnje djevojčice do starice siluju.
Uzeše im ponos i čast,
za ljudsko dostojanstvo ne mare. Sve izreda biju.

Na drugoj strani duga kolona ljudi
potonulih leđa ide kroz čestar od drveća.
Selo Kurjaci nijema je bol i šapat traga,
a ponadali se da je ta staza sreća.
Veliki grab sakri gomilu divljih vjetrova
kako bi goloruk narod pravim putem krenuo.
“Evo mene, Salko! Evo…!”
Huso se oglasi kao da je šenuo.

Po njima projektili padaju,
krv se pregrštima pije, hava treperi.
Sekunde duže od godine, krici i jauci se čuju,
smrt više niko ne mjeri.
Umiru nevini ljudi,
umire drveće i pjev ptica.
Mržnja iz kuršuma govori,
život se mjeri odsjajem svica.






Sunce se popelo uvrh šume,
kao žižak na jednom mjestu grije.
Šalje gorke zrake do gubilišta, do rijeke Jadar,
u trenutku kada se sreća ne smije.
Srebreničanka majka zagrlila kćerku i sina,
teško se pri svijesti održava.
Čekajući dolazak dželata,
ostale snagom sabura stišava.

Jedan plavi dječak gleda kao preplašena ptica,
objema rukama prigrlio malog zeca.
Svojom nevinom rukom ga miluje,
čvrsto drži, neprestano jeca.
Zec gleda žalosno lijevo i desno,
krije svoje bijelo lice.
Htio bi da nešto kaže,
svojim prijekorom otjera ubice.

Dok vojnici Karadžić Radovana i Mladić Ratka
ubijaju opkoljene Bošnjake u srebreničkoj rijeci,
Mladić u uzavreloj Srebrenici, pred kamerama
dijeli čokolade uplašenoj bošnjačkoj djeci.
Stoji staloženo kao da se ništa ne dešava.
Šalje svijetu poruke, laže.
Ucviljenom narodu sve je jasno,
nema šta da mu kaže.






U krvavim Potočarima, šepurni koljači
ubiše Salihović Abdulaha, na putu je ležao do mraka.
Sa povezom preko očiju, odrubiše
glave grupi od stotinu zarobljenih Bošnjaka.
Enis je na čelu lavine smrti,
bez glave osta prvi.
Njegovo tijelo gurnuše nogama,
baciše u lokvu krvi.

Damar na baška glavi drhti,
bol dodiruje tama.
Gomilu nabacanih jauka
pojede taze iskopana jama.
Krv koja u mlazovima lipće
išaret je njihovog nerazumnog sna.
Zbog njih je rijeka više puta do sada
bila prekapljena gotovo do dna.

Nožnim prstima nesvjesno daje signal,
oči mu prekri bijelo.
Grudi neprestano dahću,
znoj gurlja niz unakaženo tijelo.
Tankim osmijehom uz drhtaj žile na vratu
priteže čvor svoje smjelosti.
Prekapiše kamene suze,
ubiše ga na izvoru svjetlosti.






U Potočarima, u fabričkom kompleksu
12. jula 1995. godine,
preko tri hiljade staraca, žena i djece
zatvoriše u betonske zidine.
Odvode žene i djevojke,
neprestano se čuje plač i jezivi pisak.
U istom trenutku, kad žrtva zapišti,
svi zatvorenici se oglašavaju u jedan vrisak.

Ljudsko oko u mraku izgubljen je vid,
iz njegovog zenita ukrali su svjetlost.
Pred svakom sjenkom i udarcem čizme
izrasta bol koji dušu vodi u nesvijest.
Amini od muke glava kao sjenka klonu,
kao da joj kama odsječe vrat.
Te turobne srijede ubiše suzu koja ječi,
pade niz lice kao željezni bat.

Sabaheta Fejzić sa obje svoje ruke
drži osamnaestogodišnjeg jedinca sina Rijada.
Moli dželate da nju ubiju, njega puste,
teško se pri svijesti vlada.
Iz njenih očiju teku lepeze suza,
koje šutnjom obraze poje.
Usred dana poklopila tama,
crne misli poput osinjaka se roje.






Srce kao u pepelu izgara,
sunce svoje zrake krije.
Bol dušu svu raspara
dok se smlata od čovjeka krezubo smije.
Uzalud plač i molba,
iz njenih drhtavih ruku su ga iščupali.
Pala je u nesvijest kao pokošena,
polumrtvu su je vodom zalivali.

Na rastanku majka Zilha lomi pogaču na pola,
daje sinovima Adinu i Sadinu da ne bi umrli od gladi.
Pruža svoj žalosni pogled, dušu i cijelo
ucviljeno srce koje su stegli preteški jadi.
Trinaestogodišnji Sadin vrišti,
moli majku da ga neda četnicima u ruke:
“Nedaj me, majko! Nedaj me, mamaaaa…!
Pusti me, čikooo!” Majka pade na koljena od muke.

Onemoćala žena se pridiže, grčevito opire.
Iz petnih žila vuče, pokušava spasiti dijete svoje:
“Pustite mi djecu, šta vam je!?
Pustite dijete moje!
To je moj sin, ja sam ga pored srca čuvala!
Ja sam ga rodila, dojila!
Ja sam ga hranila…!”
Sve je uzalud bilo… U nesvijest je pala.






Ispod plačnih trepavica Šuhra zatvori santu bola.
Sakri gomilu tuge, uz gvozdeni muk oči stiska.
Samiri iz ruku zlikovac ote desetogodišnju kćerku,
vodi je u drugu prostoriju, čuje se jeziva vriska.
U neko vrijeme plač utihnu. Strašilo od čovjeka
poziva majku da po nju dođe, okolo nje se mota…
Majka prestravljeno gleda obeščašćenu kćerku,
kako piholji u krvi, daje posljednje znake života.

Ljiljan krvi se razli, zasvjetluca.
Bljesnu kao svijetlo oštrog mača.
Crvena tečnost uslika lik izgubljene žene,
njeno modro lice kao poklopac sača.
Mjehurići krvi sve više plivaju,
nadimaju se, rastu u širinu.
A zatim tako nabrekli,
pucaju od jada, naprasno ginu.

Kadefa nosi jednogodišnjeg sina Dina i trogodišnju
kćerku Sanelu, trči za kamionom koji žene i djecu odvozi.
Blijed starac od gladi i iscrpljenosti umire,
ostali mole, plaču, vrište…  Bože, pomozi…
U istom trenutku odvode
grupu ljudi iza novosagrađenih kuća.
Odmah se začu rafalni pucanj,
livadom zablista krv vruća.






Dok vode poluobučenog Begzadić Hajrudina,
drug pokušava da mu pomogne, nudi mu kaput.
U njegovom srcu umriješe riječi, ubica rastućim
glasom povika: “Ne treba ništa, neće mu trebat…!?”
Muhić Redžep se sakri na kamion
između mnoštvo žena i djece.
Niko od goniča ga ne primijeti, živ osta.
Imao je mnogo sreće.

Visok i mršav čovjek, naravi pitome, spreman
da povjeruje čovjeku, ide u koloni zarobljenika.
Kćerkicu u naručju nosi,
dok goniče stoji vika.
Uz rizik istupa iz stroja smrti,
predaje kćerku holandskom oficiru.
Vraća se u stroj, zlikovac ga puškom nekoliko puta
u leđa udari, do gubilišta nastavi hod u miru.

U očima Sinanović Rahmana zrači nada,
pokušava se popeti na kamion nesvjesno se smije.
Pritrča dželat, zgrabi ga za rame, odvede prema plavom magacinu, dok on dovama usne mije:
“Aman, jarabi… Bože dragi,
sačuvaj nam sinove Bosne, ovaj cvijet mladi.
Dželešanuhu, pomozi da se
ovo ponižavanje nad nama ne radi.






Daj mi kuveta da sačuvam pamet,
smanji muku i bol grudi.
Ne dozvoli da se nad nama iživljavaju
ove prljave tupine od ljudi.
Ako je došao edžel, prekrati muke.
Pomozi da, i kad odem na Ahiret,
sjećam se svoje djece, oca, majke.
Svoje žene i kuće na ovaj svijet.”

Komanda holandskog bataljona je pripremila spisak od 239 najuglednijih Bošnjaka, koji su zatražili
zaštitu i prevoz u komandu mirovnih snaga.
Iste noći i listu i ljude Ratku Mladiću su predali.
Na sceni je mržnja bez maske,
nasilje pobjesnjelog nacionalizma.
Etničko čišćenje, otimačina. Prizori
masovnih ubistava i beskrajnog primitivizma.

Velike grupe ljudi se
odlučiše na bjekstva.
Uputiše prema Tuzli,
kroz bespuća i prokletstva.
Samo mali broj je stigao
na mjesto životne raskrsnice.
Kod Kamenice je ubijeno
preko 2000 ljudi, žena i djece.






Da nije ljudi-hijena što brdima čekaju
i zvjerstvima se diče,
njihove godine, stas i ljepota
nagovještavali su tek početak životne priče.
Mladost njihova tek je procvjetala,
staze ružama zastrte.
Sve bi drugačije bilo, da nije njih
što drže poglede u zlo uprte.

Obroncima Srebrenice nijema povorka uhiljeno korača,
hrani se teškom mišlju, stoji na nožnom bridu.
Kao da im užaren ožeg iz očiju sija,
suze zanijemješe u očinjem vidu.
Ljuta rana u srcu se uzjoguni, hrani se bolom,
jezikom zla koje ne valja ni sniti.
Oči otvorene kao prazni fildžani,
ne slute da će im zemlja tenešir biti.

Vid mjeren dosegom umrlog oka
primijeti kako se iza brda horda kreće.
U tom metežu vidješe svoju bašču,
u kojoj cvjeta najljepše cvijeće.
Udaljavaju se od oka zapaljenih kuća,
hrapavim pogledom miluju očiju kapke.
Idu u dugoj dvorednoj koloni. Bijeli
kao đinđusi na grlu mlade Srebreničanke.






Vode ih na bratunački stadion,
redaju uz ogradu na južnoj strani.
Umjesto utakmice kose bosansku mladost,
Bošnjaci se bore za slobodu i zaklani.
Na ovom stadionu se suočila nevinost
sa zločinom iza stakla.
Tu je ljudsko beščašće
dostiglo deseti krug pakla.

Pobuđe je sabirni centar,
odakle ih vode u smrt smjelo.
Husein okreće glavu i tužnim očima
krišom pretražuje svoje selo.
Vidi veliki plamen iz njegove kuće
i dogorijevanje ugarka.
Svaka pora na njegovoj koži je oko,
koje mu šalje bjelinu mraka.

Čuje na trenutak pjesmu svog potoka,
ili možda zvuk harmonike, krišom…?
Nije mogao bolje čuti,
dok ljeto vuče leš za lešom.
Bori se šutnjom nejasne daljine
na zorli putu kao uz čelo pravo.
Brda se u talasima muke kupaju,
sunce traje svo krvavo.






Vjetar, stalni saputnik visokih brda,
huji kao u kolibi od pruća.
Posta vjerni čuvar planine,
lukavo pirka u zgarišta zapaljenih kuća.
Sve više oblak mrči svoje nemoćne ruke,
gleda kako iskri neohlađeni pepeo sivi.
Željezne noge ponosno gaze, 
kao da idu po uzoranoj njivi.

U Novoj Kasabi vežu ljude u sindžire,
za jednu minutu pedeset pogube.
A zatim teškim mašinama
u pripremljene duboke jame dorube.
Bacaju i one koji pozivaju u pomoć,
da niko ne primijeti da neko živ ima.
Bacaju svakog ko im do ruke dođe,
zatim siju travu po jamama.

Izlizani asfaltni put modrinom blista,
uz podzemnu jeku dan kleči.
Prima kolone ljudi što promiču
kao na strugu, bez izgovorene riječi.
Pejzaži nade i iskidanih nerava
ublažuju  nesnosne zvuke.
Ne mogu ni sami da vjeruju
da ih stavljaju na takve muke.






U Sandićima traje slijepa klanica, ljudima
stavljaju povez preko očiju, probadaju tijela.
Biju iz ramenica, lome ruke i noge,
za njih je to radost cijela.
Krvavi koljači izašli iz gnusne tame.
Truju vazduh, šume i voće.
Ređaju ljudska tijela,
pucaju u groblja, rade šta hoće.

Jedan katil se nakostriješi, zaškrguta zubima
žedan krvi, zvjerski čovjeka obali.
Zahandara se puška i nož,
svom žestinom na njega navali.
Razuzdano udari po grkljanu,
po tvrdom vratu nož poče da kliže.
Klobuk krvi se prosu, grozota drhti,
kao da džehenem stiže.

Kad majka rodi dijete, prvo pogleda
je li sa cijelim vudžutom.
Ima li glavu, noge i ruke, ima li prste…
Kakvim ovo svijet živi životom?
Poslije jake eksplozije,
Safeta prvo što je ugledala
vidjela je sina bez obje noge.
Po običaju, nečujno je zaplakala.






Murata živa baciše u jamu. Poput Hadžere Ćatić
iz jame Čavkarice, prkosno pred svima
nije ni pokušao da izađe iz nje,
želi da umre dolje sa svojima.
Srebrenica je golema bezdana,
pocijepano oko, presahla radost.
Prepune grobne jame su krvave rane,
nasilno prekinuta mladost.

Topovske cijevi kao orlovi klikću,
okolo se diže dim ludi.
Na krilima vjetra ognjeni prah se leprša,
sotone gaze živote ljudi.
Povorka teče u mrskom preziru,
gleda očima slijepca, istočila snaga.
Šalju ih u smrt ni krive ni dužne,
tjeraju sa kućnog praga.

Lavež tenkova pred očima
cijelog svijeta kviči.
Jedno surovo vrijeme
otvorenom ranom se diči.
Čemer i tuga prekri lica,
zadrhtaše, nema lijeka.
Svi iznemogoše,
krvava teče srebrenička rijeka.






Harun jednom rukom drži zgaženi cvijet,
drugom čevrdisava tespih.
U halaku besmisla prljavim rukama briše
sa naočala staklo. Serbes ide, viši od svih.
Šumovita brda oživjela,
kao majka u svoje krilo prognanike skrila.
Traje marš nade, na njihov hesap
vrata su se otvorila.

Mrtve i ranjene nose za noge i ruke,
nadaju se da dželat doći neće.
Umukli od bola, uz dašak dana
hitaju do ušća života ili do sreće.
Idu strminom kao uz brvna,
putem užim od grede, oštrijim od noža gola.
Uđoše u vrtaču punu paprati, uzdišu.
Čovjek je tvrđava mjerena težinom bola.

Idući naprijed upadaju u gustu tamu,
nazad lešinar laje često.
Danas su željama sasječena krila,
sve lijepo postalo je prokleto.
Tamnica vremena zaurla iz sveg glasa,
bezimena pustoš se rađa, stasava tuga.
Idu iz kobi u kob, prati ih nesreća gluha.
Njišu se kao cvijet od nura uvrh kaburskog kruga.






Mustafa posrnu, pade na zemlju,
i on i mejit srušiše se na travu.
Oči se smrtno zatvoriše,
gospodar Sudnjega dana oblikuje javu.
Drveće na kojem gromovi oštre zube
okitilo se gustim rastinjem što vrvi.
Tišina izgubi snagu, muklo ćuti,
orlovi poletješe tamo gdje ima krvi.

Ljudska sjena se leluja, granica je nebo,
Osman gine na udaljenosti jedne milje.
Gavran se nadvio nad šumom,
gleda kako čovjek strada od gorke zbilje.
Dan bez svjetlosti, put bez putokaza
u uraganu što ključa i vreba.
Česme krvi lipću, ispisuju levhe
mlazom što udara u leđa neba.

U sjeni mrtva oca mrtav leži sin,
pala je i njegova đovda mlada.
Nije htio oca da ostavi,
jer on je bio njegova nada.
U dugim kolonama s kokardom na čelu,
fašizam neprestano nadire s one strane Drine.
Mržnja ih opila, nikako da patihne,
da se predahne i tegoba mine.






Prije vakta lišće pada,
pada i voće, jesenji svjedoci.
Drveće postalo izrešetana zastava,
u velikom šljiviku štrče pataljci. 
U opkoljenoj dolini
napravili  su klanicu.
Krvopije ispijaju ljudima krv 
u začaranom klancu.

Šiljković Enisa i Sadif stupili su u brak
prvog maja, zakleli se na vjernost do groba.
Nakon sedamdeset i dva dana braka,
uz teške muke u smrt ih odvede jedna spodoba.
Na njihovim tijelima umrije istrošeni bol.
Gledaju ubicu u lažne oči kroz maglu i pepelišta.
Potonuše kao napušteni brod u mutnim talasima.
Na zemlji osta zlo, jer sa neba ne dolazi ništa.

Čuje se huka havetinjske laveži,
vidi trzaj zaklanog dana od orla napadnutog.
Zemljom hodaju nesoji
mozga prevrnutog.
Za nekoliko trenutaka
šalju ljude u besvijest.
To je jesen agresora,
iz šestog vijeka svijest.






Jedan ranjenik viče,
drugi ustade bez glave.
Unakažen prezre smrt,
pade u kolorit cvijeća i trave.
Treći ležeći pita:
“Gdje sam, ovo mjesto me čudi?
Jesam li stigao na odredište?
Šta je ovo ljudi?”

Srebrenica je srebrena tabija,
gdje se vatra iz topova rađa.
Bljesak za bljeskom sviće,
u gomilu ljudi projektil pogađa.
Strašan pogodak iščupa bukvu,
kao da se smak svijeta budi.
Na istom mjestu napravi veliku rupu,
okolo gomile unakaženih ljudi.

Ostali, ranjeni i garava lica, u panici
dolinom promiču kao da idu noći.
Drug ne poznaje druga,
sa ubicama se sreću oči u oči.
Tako iscrpljene i izbezumljene,
po kratkom postupku ih ubijaju.
Izlažu ih mukama na svoj poznati način,
u topovsku rupu zatrpavaju.






U Cerskoj Senadu
zadaju neopisivu muku.
Da bi lakše prsten uzeli vezali su ga žicom,
a zatim mu odsjekli lijevu ruku.
Bolesni um u tome uživa,
za njega je ubistvo čovjeka obaveza sveta.
Sretan je što uspijeva
proliti krv nevinog djeteta.

Izmučena kolona ljudi nosi ranjenike,
na nosilima sačinjenim od dva koca.
Zbog čestog posrtanja koljena im krvava,
duge pantalone postale kraće od šorca.
Šemso raširio ruke, zagrlio svoja dva druga,
na ranjene noge ne može da stane.
Pokušava domoći se slobodnog tla,
izvući iz ove hapsahane.

U Pilici, u Domu kulture zarobiše preko 700 ljudi.
Poput mesara kolju, transportuju u Kozluk na hiljade.
Nad pripremljenim jamama
s metkom u čelo u smrt ih odvode.
Ruke do ramena okrvaviše,
jurišaju kao zvijer svaka.
Sa kamiona u duboke provalije
kipaju tijela Bošnjaka.






Dževadi se sakupiše suze u oku,
a onda poput spirale počeše da lipću.
Sunce se u njih uplete, dok gleda Armina zlatni propeleri iz suza fikću.
Lijepoj djevojci osrednjeg rasta,
zelenih očiju, rumen obli lice.
Kujruk sa uvojcima čičkave kose
prekrio vrat i dio merdžanli ogrlice.

Arminu tijelom hmurovi teku,
drhti kao rakitov prut, dok kamioni bruje.
Svoju djevojku prati posljednji put,
nježno je pogledom miluje.
Ide naprijed, a u mislima se vraća,
uzalud pokušava da je vidi, voli je slijepo.
Htio bi da priđe, da susret bude najljepši
do sada, da traje kao uvijek lijepo.

Anes je najesen planirao ženidbu svoju,
za kuma odabrao školskog druga.
Danas leži u dnu bezdane, diše sporo,
iz nosa ispusti mlaz krvi kao pruga.
Nerazgovijetno šapuće, podiže desnu ruku,
svjestan da stoji ispred smrti privremene.
Uz smiješak mahnu glavom lijevo-desno,
ranjen drži oči otvorene.






Stiska zube, trpi trenutni bol.
Hoće nešto da kaže, nastavlja otežano da diše.
Osta zarobljena riječ u njemu,
ne izusti ni jednu više.
Sljepilo se uvuče u njegove plave oči,
suze se prestaše micati.
Srećom, izbježe rafal, mrtvo tijelo ne čuje,
u njega je uzaludno pucati.

Sa lica Karamujić Armina isijava se patnja, dok zločinac izusti riječ osionu:
“Stoj! Stanite! Predajte se… A, to si ti si Armine!?
Tebe znam, igrao si dobro košarku. Ajmo, desno kolonu…!”
Armin: “Znam da me znaš. Znam da znaš i koje ubio moga oca Hakiju…” Pred očima mu se navuče mrak.
Da ne bi pao u njihove ruke ubrzanim dahom
troši zadnje otkucaje. Aktivira bombu, ide u zrak.

Ostatak kolone u raštrkanom bijegu pokušava da se spasi,
a onda iznenada ispred Jasmina stade grupa krvnika.
Da bi sirotinji lakše iscijedili i posljednju kap krvi,
na glavi nose plave šljemove dar holandskih vojnika.
Međutim, ljudina Abdulah iz Kotlića prozre 
njihove prljave namjere, vidje da je to samo blamaža.
Kleknu na koljena, uz spasonosni rafal jezivo povika:
“Nema predaje…! Dosta je vaših garancija i laža…!”






Uviri duše dižu Šehomerović Beriza sa ledine.
Cijelu noć je polumrtav ležao na tom krajoliku.
Sve patnje svijeta isprobane su na njemu,
kada je došao sebi, žive dihanije nije bilo na vidiku.
Posljednjim atomom snage puzi do mrtvog druga,
u torbi nalazi malo meda koji mu vraća snagu.
Sa očima uperenim u zemlju, u svom očaju čuva suze. Na putu do spasa raduje se svakom tragu.

Trojica ljudi u bezizlaznoj situaciji
stoje zagrljeni na jednom brežuljku.
Da ne bi doživjeli gore od smrti,
odluče da ublaže sebi muku.
Složno, sa bratskom ljubavlju,
čvrstim dogovorom i šutnjom u muku.
Jedan od njih aktivira bombu,
ginu u istom trenutku.

Mladi bračni par Jugović Hasema i Šemsudin
uputi se livadom tužnom. Hladan prsten srce im obuze.
U Krajnovićima rafalni pucanj ubi
i ne rođeno dijete, sasječe njihove mlade staze.
Dok dan gori kao suh barut,
Fehimu je odsjaj duše u pepelu.
Ne uspje da vidi svoga sina,
ne uspje da ga stavi u svom krilu.







Neprestano ubijaju ljude,
skidaju sa njih satove i zlato.
Ožalostiše mnoge majke,
koje će ih prokleti zato.
Zimi Mulić ubiše muža Ibra,
sinove Envera i Mirsada.
Srce njeno zna kako je, 
kada se izgubi svaka nada.

Slijepi nišandžije,
katili i fursadžije, nemaju mjere.
Od normalnih ljudi prave nakaze,
baksuzi bez srca i vjere.
Prirodno bi bilo pitanje:
“Čemu ova zvjerstva i ova mučenja…?”
Hoće li svako prema zasluzi dobiti dar,
zbog jezivih prizora koji režu pamćenja?

Umorna srca prognanika cvile kao ranjena ptica,
tinjaju kao zgarišta izgorjelih kuća.
Odjeknu plač ojađene majke za mrtvim sinom,
blagošću vjernika, mekši od mehlema vruća.
Izletje jauk u ritmu bola,
protiv nečovještva bori se saburom.
A onda predah od muke, šutnja traje,
prelaze u druženje sa sudbinom.






Uskim potokom slijeva se kolona ljudi,
nada i jako srce ih stišava,
dok se visokim brdima
sloboda krišom oglašava.
Dijele gorke zalogaje, tragaju
za tajanstvenim pravcem a ne mogu ga naći.
Pokušavaju se izvući iz tog grotla,
svojom intuicijom snaći.

Od gustog znoja čista para se diže,
obli ih gola voda, nemaju kuda.
U grudima se javi oštar bol koji
kao šiljak u vreću probada rebra huda.
Umorna tijela obuze jeza.
Neki posrću, padaju sa ivice utrte staze.
Žedne duše grabe naprijed,
velikom željom nadu snaže.

Težinom trenutka i obećanog vremena
žele se domoći svijetla dana.
Tijela živa, noge pretrnule,
šuma ih pokrila kao roj pčela ispod grana.
Dobiše snagu golorukog čovjeka,
a zatim ledeni izvor se javi.
Krišom umiše izmučena lica,
voda ih svojom bistrinom stravi.






Prolaze i tu opasnost, izbija voćnjak
što se na kraju livade krije.
Osjetiše miris trešnje i drugog voća,
klecavo idu kao da se nikad hodalo nije.
U njihovim zjenicama, zbog tuge i očaja,
mijenja se vrijeme i njegova zveka.
Idu instinktom živog bića,
veličinom srca bosanskog čovjeka.

Leden znoj se razli po vratu, oči kao papir bijele.
Bore na licu ko brazde urezale trajne ožiljke.
Kose za jedan dan postale sijede,
sporo hodaju kao biljke.
Težina bola ne jenjava,
njihova tijela su stalna meta.
Kao da ih je pritisla preteška vreća
ili težina mejita.

Vid se rasplinu brdima,
svaka suza bol zadaje.
Jedan oblačak kao tijesto u ćošku naćvi,
zastao u nebu, posustaje.
Utrnuli od straha, drhte kao mladika od trske.
Žure da bi duša predahnula.
Konačno stižu na slobodnu teritoriju,
ovoj grupi sreća se osmjehnula…



IV


Nepregledna kolona golorukog naroda
ide “Koridorom smrti”, ide do sreće.
Povikaše: “Juriš!!! Ko živ, ko mrtav…!”
Desi se čudo, nekog metak neće.
Idu hitrim korakom kao u mravinjaku,
hrle ka neosvojivom brdu.
Uplašeno drveće njiše grane,
treperi, i ono se našlo u čudu.

Padinom posrće grupa ranjenika,
košuljama vezali ranjene ruke o vrat.
Jedan bez noge na dva sirova štapa hoda,
drugi bez oba oka gleda na sat.
Žrtve padaju kao otkosi,
repuhom previjaju otvorene rane.
Zlotvori ponižavaju i ubijaju pošteni narod,
dok cijela planeta u miru gleda sa strane.

Uronjeni u pamćenje vedrine života,
vihore se kao drvo sa suhim ogrankom.
Dilim vrelog sunca čeličnom zrakom grije,
u mislima tinja želja za opstankom.
Poput stoljetnog hrasta škripe planine,
hiljadu srca u jednom taktu dišu, u nuru gore.
Prebiraju viđenja po savjesti svijeta,
sa teškom mišlju se bore.






U riječima presahlim ukap
rađa se praznina gola do kože.
Ni grobna noć, gorom stiješnjena,
od leptira težu riječ podići ne može.
U njihovim očima skameni se tuga,
spas se nazire iako sve gori plameno.
Zaštićeni paukovom mrežom nada i želja,
tonu u duboko ždrijelo, prijevremeno.

Skrhani od muke i bola, idu Udrč planinom preko gudura i brda, često posrću.
Zaštićeni samo kožom svojom,
talože se u niskom pruću.
Puna je šuma izmučenih ljudi,
u očima se gluha tuga slijega.
I pored hlada i damara vjetra,
ne vide dalje od prvog brijega.

U bistrom potoku, u žuboru vode koja pršti,
majke peru dječiju odjeću, bez glasa.
Njihovi beskućni pogledi tonu
u kolutove obojenih talasa.
Utrnulim i malaksalim rukama
ispiraju krvave zavoje, cijede svoju žuč.
Suze se razgrozdiše, iz srca
buknu plamen kao uz zapaljen luč.






Sablasno drhti potok sa mnoštvom malih slapova
što se obrušavaju naniže, rastaču misli iz zbijega.
Stopljeni sa uzbrdicom vrletnih strana, kreću
se podno Veljove glave uz mrkli zid golog brijega.
Pod groznom kapijom neba u dozvoljenom
krugu traje patnja u namučenoj duši.
Kao da zapliva tmina u živom pijesku,
s bolom se udruži, nastavi srca da guši.

Smežurnih ruku, sa šamijom na glavi
nana Zlatija pogureno ide, brine gdje su joj djeca.
Svoju oronulu đovdu rukama pridržava,
drži bijel vuneni džemper, tiho jeca.
Iako ima osamdeset tri godine,
krajnjim naporom se bori da dođe do slobode.
U njenom vijeku ovo je treće protjerivanje,
nužnost da iz svog doma prisilno ode.

Obrve ogrezle u gustom znoju,
tegoba uz bol sreći se nada.
Na čudnom pejzažu prosuo se juli,
suhi jezik ljeta prste joj probada.
Daleko ka visu razli se živo sunce,
pokri ranjene padine trenutnom tišinom.
Nijemo kao suza na obali oka,
otkos vjetra miluje prividnom milinom.






Vjetar joj poljubi bore na čelu,
podebljava brazde kao britvom utisnute.
Zanosi je val znoja, penje se
plamenim izdisajem iznad gore ljute.
Praznog pogleda poput pucnja u maglu,
žuri putem kojim ide strahota.
Putem na kojem nestaju ljudi
u gluhom danu bez sata.

Prognanici glinom obučeni
zavezali poglede za brda zelenosiva.
Na licu im umrije radost, objesi se tuga.
U blato bezumlja prljava misao se slijeva.
U treptaju svome zašuškori lišće,
akšamski stidljivo, haman prigušeno.
Šum migolji sporo, u tuzi se valja,
lahki povjetarac prati ih skrušeno.

Izgubljena svjetlost visoko poletje,
ode do snova, bez snage svoje.
Zgučeni u sebe, bez pravog izlaza
i zaboravljene riječi brdima se roje.
Ispod gluhe tame odzvanja samoća,
rezak plamen neprestano bije.
Žalosni pisak djece
veći je od svake tragedije.






Misli se rađaju kao iz kamena,
očima svojim gledaju dubinu rana.
Zaspa u srcu nada i tajna zakopana,
odlepršaše želje na talasima zelenih grana.
Sadiku na trenutak mozak proradi,
na stanici svijesti zastade.
Rashaviza se na momenat,
odjednom teret muke nestade.

Kad bi vjetar imao dušu
da ih izvuče iz prašine života?
Ili da doleti zalutali golub,
zakloni krilima od slota.
Da nije umrla i posljednja trunka ljudstva,
ne bi kosili tek procvjetalo cvijeće.
Ne bi noć zasjenila svjetlost,
u krvi živjeli kad ima sreće.

Korak do smrti, dva do slobode,
nevakat obisko o umorna krila.
Idu hodom punim nade,
kičmu savila preteška sila.
Na uzvišenju blago prelomljenom
gine komandant bataljona Golić Ejub.
Gine Kadrić Nijaz, Cvrk Juso, Ahmić Omer…
Lomi se napaćenog naroda stub.






Preživjeli iz kolone smrti idu sa Bećirović Ramizom
na čelu. Idu u dugim talasima, traže životu lijeka.
Brode putevima omeđenim minama,
teku kao mutna rijeka.
Čiste duše sjaje kao meleka suza,
traju u vremenu koje se u čudu klati.
A onda iznenada, kao od srme satkana,
na Baljkovici se zavihori sloboda, u Nezuku vid im se vrati.

Šabić Vejz je prvi ranjenik kojeg
su na leđa donijeli ti gordi ljudi.
Strasni miris slobode i zelene šume
uvuče se u njihove napaćene grudi.
Do sada su bili bezimeni brojevi
o kojima samo Svevišnji brine.
Na čelu kolone ide čovjek sa snagom
od pet ljudi, dva metra visine.

Nakon proboja posljednjeg obruča mnogi
imaju samo toliko snage da vječno zaspu u miru.
Sa prvim korakom na slobodnu teritoriju,
potpuno iscrpljeni padaju na zemlju, umiru.
Mnogi se ne ugrijaše svjetlosti slobode,
ostaviše kosti po podrinjskim vrletima.
Ostadoše u rukama srpskih koljača,
okitiše domovinu svojim skeletima.



V


Dolina Srebrenice plamti u ognju
omeđenom šumama poput kolja.
Plamen se pruža sve do Bratunca,
Kravica, Konjević Polja…
Najkrvoločniji Krstićevi vojnici Savanović Stanko
i Erdemović Dražen nabadaju ljude na puščane kame.
Samo njih dvojica ubijaju preko 500 civila, bacaju u potoke, trpaju u taze iskopane jame.

Na rubu očaja, uvrh havetinjske kose
kolona ljudi nađe se između ruševina i visokog grma.
Ispriječiše se bradate spodobe i njihovi životinjski
porivi u pejzažu poput Ateninog hrama.
Pretovareni bolom, nur suze zasija u tami:
talogu misli, svojevrsnom koncetracionom logoru.
Prisilno ih tjeraju sa vjekovnih staništa,
pustoš se nastani u oboru.

Dan tačan kao smrt, presta da diše,
jer je ranjen zaboravljenom zrakom.
Mrtva tijela svijetle poput dûge,
musibet se kiti muhanatli mrakom.
Široka dolina ječi od zveke tenkova,
pucaju uz brze okrete gvozdenih nogu.
Čelični zvuk udara u blijeda lica,
ostavljena samo na amanet Bogu.






Ubice postali važni, sila ih opila.
Udaraju oštricom vremena, idu ko zvijeri.
Raspasali košulje na najnižu kopču,
ubistva niko ne mjeri.
Grka svjetlost i odzrak lica
plaši vedrinu i krade zrake suncu.
Sićušan ali naoružan do zuba
velika je tegoba iskrenom srcu.

Njihova nakana mrak je čovječanstva,
ukleti hod zaglušujuća vika.
Ranjene na kamione pune,
ubijaju u naseljima Zvornika.
Na drugoj strani ubijeni ljudi
ostaju u potocima, šumama.
Gore u specijalnim krematorijima,
leže u letećim grobovima, buldožer-jamama.

U Konjević Polju u otkupnom magacinu zatvariše Sinanović Rešida i ostale.
Dođe Deronjić Miroslav i kaže: “Gdje si Rešide, sekretaru MUP-a Bratunac. Tebe tražimo brale…”
Nikolić Momir ga preuze,
vodi u Bratunac, predaje Čelanović Zlatku.
Odbrojani su njegovi koraci. Čovjek je stvorio bol,
u duši zabetonirao tugu. Skovao mu stazu kratku.






Sa povezom preko očiju ostale zarobljene vode do rijeke Jadar, ubijaju sa obližnjih klanaca.
Muratović Hamdiju raniše u rame, živ osta.
Talas ga odnese van domašaja hitaca.
Pripadnici vojne policije pod komandom
majora Malinića čine teške zločine savjesti mirne.
Strijeljaju ljude na obali rijeke,
bacaju u talase njene modrine.

Deseti diverzantski odred i njegov streljački stroj,
u farmi Branjevo postiže u ubijanju rekord.
Pod komandom Milorada Pelemiša, za jedan sat dovoze
dvadeset punih autobusa, imaju preko 1000 mrtvih, pun brod.
Puneći jamu Blječeva malo je zafalilo,
pa su ubijene na kamione digli.
Doturali su i ubijene iz Kravica i grobnice Glogova,
golemu grobnicu punili, brzo do vrha stigli.

Ruski plaćenici podređeni komandantu jedinice
Bijeli vuk Knežević Srđanu, ubijaju ljude jadne.
Tamnozeleni očaj nagriza tijelo tišine,
krik posađen u nebo nikako da padne.
Sa nogama u zemlju do pojasa  mučenici idu u smrt umiljato, blijedi kao da ih paspalj obijeli.
Sa uzdahom iz dna grudi,
promukli, mladalački glas zacvili.






Zločinci spremni za strašne oluje,
od vremena koje je ljude gutalo u slobodi.
Opća gluhoća postala izvorište strave,
zaklonila sunce da se svitanje ne rodi.
Rušeći stabla raniše goluba,
koji od dugotrajnog straha
umalo zaboravi da guče,
isplaka lanenu suzu od praha.

Na izmučenim tijelima krv i znoj se sastali,
čovjek čovjeka prisno pritisko.
Kao po loju kližu jedan po drugom,
pridižu se kao da im je pod glavom nisko.
Grudi im mrtve, tabut crna zemlja.
Ruke beskraj hvataju.
Dan umro, a oni, kao umorni,
legli da se naspavaju.

U raznovrsnom baštenskom cvijeću,
u mjestu Buljima, općina Bratunac,
žrtvama povezaše žicom noge i ruke.
Jednog vezaše u pseći lanac.
Ljudi bez milosti
baciše ih žive niz strminu.
Survaše u veliki kanal,
sručiše u jezivu dubinu.






U grobnicu Blječeva živog
baciše pored dvoje mrtve djece
Šabana Hasanovića iz Slatine
kod Srebrenice.
Zašumi dim suza, krvi, zemlje
i lišća kao nadošli potok.
Njegovo tijelo na valu ljudskog jada
sasječe rafal, isprazni se krvotok.

U toj industriji smrti baciše u jamu
Mirsada Avdića iz Rađanovića.
Nakon njega Ibišević Rama iz Glogove,
Hameda iz Sućeske, iz bratstva Halilovića…
Njihova tijela su neprobojni zid
usred mirišljave trave rosne.
Usirena krv je betonski malter
neuništive zemlje Bosne.

Ostale iz Bratunca dovedoše do Petkovca,
u salu osnovne škole zatvoriše.
Redaju ih uz betonski zid,
pukim slučajem dvojica preživješe.
U zvorničkom naselju Grbavci
vode kolonu dugu ko more.
Odvukoše je k Orahovcu i Kozarcu,
niko od njih ne vidje rumen zore.






Njihov osvajački rat proizvod je
krajnje bezumnosti i neobjašnjive ćudi.
Ostvaruju mračne planove genocidom,
etničkim čišćenjem, prezirom za živote ljudi.
Njihova vojska pjeva pjesme:
“U viteškim rukama svijetlo oružje blista.
Od Srebrenice pa do Kladnja nema više
muslimana, pobjeda je časnog krsta…”

Sa crnim povezima preko očiju, u grupama
po deset vode ih do obližnje doline.
U zelenoj šumi koja podrhtava,
trpaju ljude u njene dubine.
Modrice žrtava bljiješte kao jesenja slana,
iz lica im izranja strava.
Preko petsto ljudi bacaju u grobnicu Crni vrh,
koja neprestano podrhtava.

U otkupnom magacinu u naselju Kravica
ljude konopcem vežu za ruke.
Zatvaraju ih u hangare,
kako ne bi čuli njihove jauke.
Ne bi dugo, kroz zatvorena vrata
iskulja lokva krvi i zadah svježi.
Pločnikom poteče crven krivudavi val,
brazdama u potoke i rijeke se taloži.






U Milićima postavili čeku za ljude,
u pogonu Pilane razvrstavaju ih po grupama.
Užurbano ih vode zlatnožutom dolinom,
u podnožju Pogleda izlažu strašnim mukama.
Zvono gorsko odzvanja čudno,
rađa neizvjesnost i strahobu dana.
Iza prozirnih hrastovih zavjesa
penje se eho do vrha kosmatih grana.

Staro preplašeno lišće
zamagljuje zrake dana i velike rake.
Tišina muklo sakupi ton, stisnu usta,
žrtve broje posljednje korake.
Preplašene oči vidješe u žbunu
ružu koja na trn miriše.
Suton zamijeni staro, izdahlo sunce,
rub šume naglo presta da diše.

Jame zinule kao aždahe, gutaju ljude,
pucnji se unakrsno prepliću.
Zavičaj ih vuče u svoj zagrljaj,
u njemu najljepši dženeti sviću.
Sakriše ih u njedra ranjene Bosne
da slušaju šapat šume na jedno uho.
Zagraktaše gavranovi crni,
sa prvom tamom sve je postalo gluho.






Surove ruke ubiše nevine ljude,
čije su duše velika istina.
Čija noga mrava zgazila nije,
a duša ljudska čistina.
Otimaju traktore, auta, kosačice,
u Srbiju i Crnu Goru odnose.
Pljačkaju sve što do ruke dođe,
oko plijena svađaju se.

Jednu veliku grupu ljudi redaju u stroj,
uzimaju satove, nakit, zlato…
Džandrljivo viču iz sveg glasa: “Balije, ubićemo vas!
Brže, brže! Umijesićemo vas u blato.”
Da nije tog plemenitog metala, ćilima,
serdžada, nakita, satova i para,
ne bi toliko kidisali.
Ne bi bilo toliko čaktara.

Bol ljuljaške nema, na iglama spava.
Od udarca u Sinanovu glavu kundak je otpao.
Pogledom u cijev ko grom da je puko,
nesnosni krik sa neba je pao.
Podnebesje suro ko veliki čador,
zakovano u jazbinu spava.
Namjerne likvidacije odniješe živote,
užas i strava polahko stasava.






Prvo Idriza dovedoše do iskopine,
osudiše ga na smrt od kame.
Kao zgaženi slizak sapuna,
čeka poziv mračne jame.
Svijest mu se zamrači, oči izblijedješe,
gleda veliki broj ubica.
Vidje san u snu na ivici vječnosti,
vidje gomilu srpskih zlikovaca.

Od silnog udara pocijepanim vazduhom
proletje kao kroz krhtu paučinu.
Pade u jamu tupe modrine,
srce nastavi kucat na njenom dnu.
Padnuvši na mrtvog momka, glasom nijemim
ko jama povika: “Pucajte u mene, zvijeri od ljudi!
Ne ubijajte djecu!
Pucajte u moje grudi!”

Kao kamen pod nogom nastavi da diše,
poslije tih gordih riječi izraste veći.
Široka ramena, atletske grudi
puščani rafal nije mogao sasjeći.
Jauk mrtvilom usahnu,
zakova oči u nebo, zavapi uglas:
“Gospodaru, samo se Tebi klanjam,
kazni ubice za ovaj teški čas.”






Nastavi jednim okom da gleda,
u raljama zemlje i neba groznog.
Ranjenom rukom briše praznu očnu duplju
da bi bolje vidio dželata odvratnog.
Osjeti miris dženetske bašče,
vidje ljiljan žut kao u svojoj avliji.
Gleda kako raste u njegovoj duši,
postao prkos jami, otpor agresiji.

Izbodoše njegove grudi
sa dvadeset rana.
Tačno u minut
koliko ima godina.
Lice primi boju zemlje,
očiju vid se smrzo, stade.
Pokuša još jednom da udahne, klonu,
smrti bez izgovorene riječi dopade.

Usta puna pjene, jezik otepavio.
Jauk otpora čuje se sve manje iz gore ravne.
Jedna ljudska spodoba gazi po leševima,
gura nogama da više u jamu stane.
Posljednji busen na njihova tijela
bio je mir i bljesak svjetla što ječi,
raskošnog kao veliki stadion na kojem se vrši smotra,
na kojem čovjek do čovjeka kleči.






Akšam nasrnu, zanoći šareno ćutljivo nebo
prepuno modrine i zvjezdanih staza.
Zemlja postala mehka postelja ljudskim
tijelima i jastuk uskih bogaza.
Okolna brda nebeski su stubovi
koji drže silne magmatske slojeve.
Tvrđe koje imaju duboki korijen, visoko stablo,
dok geografski kolaps reda brojeve.





















VI


U daljini se nebo zapali, zrna fijuču.
Nevine žrtve leže kilometarskom dužinom.
Ćuprije i putevi podrhtavaju,
palikuće ruše sve pred sobom velikom brzinom.
Nose ugarak iz kuće u kuću,
u tijelo jednog čovjeka ispaljuju zolju.
Odjekuju zaglušujući jauci,
kao da brda i šume kolju.

Jedan po jedan čovjek nestaje
u grotlu u kojem niko ne diše.
Krvave ledenice slijevaju se kao malter na zidu,
leš na lešu bratski spava, tamnicu historije piše.
Piše da su zvjerski ubijeni: Bektić Džemal,
Aljkanović Hasiba, Ademović Fatmir,
Nuhanović Ibro, Subašić Nermin,
Mustafić Sado, Hasanović Ibro, Hotić Samir…

Na jednom proplanku, kod panja,
ranjenik se upleo ispod stršljika.
Krv se iz glave izliva,
pogođen je usred potiljka.
Do njega drug zapao u granje,
pokošen mitraljezom pao.
U ustima mu bukovo lišće,
od rana i gladi je posustao.






U suhoj krezuboj rijeci, okićenoj
plišanom mahovinom, voda žubori ka samoći.
Patihnu i ona pred silom
za koju se niko nije nadao da će doći.
Spasila je kolonu ljudi
od uboda bezosjećajnog noža.
Otpustila svjetlost iz svog oka,
žuborom zašerila oštrog bodeža.

Iz nabreklih vena napojiše rijeku,
lahko crvenilo pomilova vrhove brda.
Ukapiše suze, zanijemi vazduh,
gorom nasukanom klecaju koljena tvrda.
Potonula zemlja u plućima diše,
upleteni put strmo vijuga.
Uzdasi sjeku lišće, damari biju,
pribija se drug do druga.

Bol u duši dublji je od sreće,
dolina legla među nevinim ljudima.
Pojavi se veseo izvor s ledenicom,
povrati vid, osvježi usta žednima.
Tama se pope do najvišeg brda,
odnese sa sobom jauke.
Zatravljene žuljevima kao hrastova kora,
Dževad stavi na lice obje ruke.






Službeni prevodilac UN-a Hasan Nuhanović
zbunjeno očima kopa po tami oko ikindije.
Ispraća svoju porodicu,
od tog trenutka nikad je više vidio nije.
Ovog kobnog dana čuvarima mira
tresu se noge od straha.
Ovaj sramni zločin ubi pravdu,
pretvori ljudska tijela u vidu praha.

Pukovnik Beara Ljubomir radio vezom moli
generala Krstić Radislava: “Molim te da mi pošalješ
od petnaest do trideset ljudi da odrade posao…”
Krstić: “Linija nije sigurna, pazi šta pričaš…!”
Beara: “Znam da nije sigurna, ali su mi ljudi potrebni.”
Krstić: “J…sada ću ja za ovo biti kriv.”
Beara: “Krle, kažem ti najvažniju stvar. Imam
da  distribuiram 3 500 “paketa”... Niko nema živ…”

General Krstić podređenom Obrenović Draganu
govori radiovezom bez stida i bez imalo šale:
“Halo, Krstić ovdje!”
Obrenović: “Kako ste, gospodine generale?”
Krstić: “Ja sam odlično, a ti?”
Obrenović: “Dobro je, hvala Bogu, dobro je.”
Krstić: “Poubijajte ih sve, nijednog živog
nemoj da ostavljaš. Završite poslove svoje."






Začu se cika ojađene žene,
koja kipi od ljepote i nježnosti.
Čast i dostojanstvo joj skrnave
ljudi bez obraza i milosti.
Druga žena gleda sa brda šta siledžije rade
i bez razmišljanja omču oko vrata omota.
Prije nego se objesi o debeli grab, tiho reče: 
“Halalite, obraz mi je bitniji od života…!”

Da čovjek svojim očima ne povjeruje,
napadač puca ljude u lice.
Nedužni narod šalje u smrt,
rafalnim pucnjem, nasumice.
Mučenje-kundak u glavu, nož u vrat.
Jedan čovjek ustaje i pada.
Ubica se raduje njegovoj smrti,
a svojoj sreći se nada!?

Od prolivene krvi para se diže,
pravi neprobojnu zavjesu.
Pravi čelični bedem,
zaklanja ranjenu Bosnu.
Šida Mehanović skrovište je bola.
Žena čeličnog srca, hrabra majka.
Ubiše joj sve na ovom svijetu,
četiri sina i tri unuka.






Huknuše zločinački projektili,
masakriraju ljude, šejtansko kolo vode.
Geleri strašne eksplozije rasparaju ljudske utrobe,
uz neviđeni musibet mučenike u smrt odvode.
Džemila Begić iz Bratunca osta bez oba krila.
Osta bez sinova Verkaza i Seada, i muža Nezira.
Osta živa kako bi imao ko da ih pominje.
Živi život koji nije mogla da bira.

Kao pokošena padaju ljudska tijela.
To je lov na ljude u tonote:
postave zamku, vežu, ubijaju,
ispunjaju svoje mračne kvote.
Odvode u smrt prije vremena,
smrt koja se više puta ponavlja.
Koja je bila okićena ljubavlju
lažnih iluzija iz zatravlja.

Od silnog udara Suad pade,
iz džepa mu iskoči slika sina.
Pruži tužan pogled za njom. Gledajući kako
radosno sjedi u njegova krila obuze ga milina.
Muminović Hajrudina pogodi granata,
ne osta zdravo tijelo ni ispod pazuha.
Ne uspje da napipa stiješnjeno srce
koje se rasu kao pržina suha.






Visok zamah noge Selmanu zadade tup udarac.
Utrnulost tijela sa jaukom pope se do vrhunca.
Nada nestade poput oseke, sakri se
pod krošnjom dana sjeverno od sunca.
Brada se ukoči kao suho drvo,
igličasti bol vilicu ukrivi.
Tegoba stisnu zidove srca,
pogled čežnjivo upravi u vrh sivi.

Sunce kao gejzir pljusnu, zapali rosne varnice,
pozlati tanke kaldrmli oblake plave.
Dan se naheri, ispijehnu kao mijeh,
rastrgane misli šiba kandžija jave.
Krvave suze i ugarak su svjedočanstva
koja nemaju osjećaj stida već sumnji.
Koja truju dušu zdravom stablu,
dodaju crni bljesak munji.

Iz velike gomile ljudi, kada je noć primila mrtve,
jedan izbezumljen čovjek viče: “Upomoć!
Upomoć…!” Ne zna ni gdje je,
ni ko može toga trenutka doć.
Drugi govori: “Vode! Vode!”
Treći viče: “Senija! Senija! Seno…!”
Četvrti krklja, kroz zube cijedi:
“Šeho, Šeho, ženo, ženo...!”






Uz neopisive boli sve su nade pokopane,
ni cjelonoćna rosa suzu ne pusti.
Žrtve hasul ni jednu riječ ne izustiše,
u temelj srca oštar bol se stušti.
Tama i bol su im bili na dženazi,
šuma se halalila sa njima.
Brdo snova je srušeno
najsvirepijim metodama.

Na izgubljenoj stazi što se sakrila u šumi
odjeknu posljednji vrisak sirotog djeteta.
Začu se vapaj žalosne majke,
kao ezan sa visokog minareta:
“Bože, sačuvaj moju jedinu zakletvu,
mog voljenog sina.
Ne dozvoli da ide sa ovog svijeta,
treba ga Bosna i Hercegovina.

Tako mi sunca, neba i zemlje,
očinjeg vida, moje tuge i moje grdne rane,
tako mi časnog nimeta i dječije suze,
neka i u njihovom domu tuga stalno ostane.
Tako mi babovih kostiju koje od prošlog rata
nisam našla, neka moj bol ranjenog srca
i svaka moja suza njima bude golemi haram.
Neka moj uzdah i u njihovoj duši vječno kuca.”






Ubiše Amira (Šabanova) Alihodžića iz Močevića,
nejako dijete koje je tek počelo da pjeva pjesme.
Ubiše mladost koja je uspjela
da izraste samo do šesnaeste.
Ubiše Abida Šehića, Senada Špiodića…
Džemili Delalić iz Dobraka ubiše tri sina,
tri tek procvjetale ruže, njen dah i uzdah.
Suljo je imao tek osamnaest godina.

Hatidža Mehmedović
sinovima je lijepa imena dala.
Svog Azmira i Almira rodila je za mira,
o ratu nikada nije sanjala.
Kosa im je blistala ko svila,
zajedno s košuljama kao da su od zlata.
Sa njima ode i njihov otac,
ukrade ih mržnja kleta.

Za sinove mraka ni sekundarne grobnice
nemaju obilježje zaštićene zone.
I njih nakon dva dana
mrtve povređuju, premještaju, gone…
Oni su svjetski prvaci u masakru ljudi.
Najbolje znaju kako se ljudskim tijelima pune grobnice.
Bacaju ih na hiljade u utrobu
pitome zemlje Srebrenice.






Nasilno uđoše u duše nevinih ljudi,
ukradoše najbolje ljudine.
Posjekoše im ruke čiste kao istina,
bjelije od behara i dženetske bjeline.
Njihova rijeka sreće je trebala
da teče zajedno sa svim drugim rijekama,
dok zle utvare ubijaju
i jedu istim rukama.

Mladost i tek zamirisali cvjetovi
nestadoše u mnogim smaknućima:
u Potočarima, na Brani crvenog mulja,
Kozluku, Đulićima…
Nakon masovnih pogubljenja,
navečer uz pjesmu proslavljaju.
U restoranu pored zgrade zvorničkog
MUP-a do zore orgijaju.

Rastočiše sretne dane, ubiše cijelo stoljeće,
preko osam hiljada Bošnjaka.
Ubiše mladost čije godište pušku vidjelo nije,
preko dvije hiljade dječaka.
Ove brojke teško je zamisliti, a ne toliko ubiti.
Ako za tolika ubistva kazne nema,
za krađu njihovih tijela bi ubicama trebala
doživotna kazna da se sprema.






Ne znaju da ima različitih potoka što žubore,
ne shvaju da i njih pritiskaju teške godine.
Svakom je potrebna lijepa riječ, ali istinita,
da bude zadojena pravdom i s puno vedrine.
Jeknuće dobro koje je jače od atomske bombe
prostranim svijetom uspavane svijesti.
Varvarstvo i bahatost civilizacije će nestati
kako jauci ne bi bili česti.

Džaba je pričati onom koji je opsjednut
džahilijetom, što ispušta tamu nesnosnu.
Koji se usuli da uđe u tuđu avliju,
umuhaseri i stavi na bihuzur cijelu Bosnu.
Za bolje sutra potrebna je pravda,
a ne odrana ljudska koža.
Potrebna je sloboda ko kristal čista,
a ne oštrina koljačkog noža.

Ratko Mladić, kolovođa šumskih artiljeraca,
gospodar života i smrti poslije završenog klanja i toliko rana,
bez trunke ljudskosti mirno saopći
komandantu Holandskog bataljona:
“Komandante, prenesite vašem Ministarstvu
da je vaša vojska bezbijedna.
Nemoj da se plašite, viste sada naši gosti,
pošteni ljudi i vojska vrijedna.”






Holandski vojnici, iako su bili u obavezi
da Bošnjake zaštite, gledaju strašne prizore i klanja.
Gledaju duge kolone, gomile mrtvih, bol silovanih.
Saučesnici su etničkog čišćenja i protjerivanja.
Komandant Holandskog bataljona Tom Karemans
sa Mladićem se praznom Srebrenicom vrzma.
Zajedno u mrtvom gradu piju konjak
u čast sramnog sporazuma.

Kako će živjeti bez oca i majke:
blizanci Hasmir i Husmir Ćerimović iz Vlasenice.
Edina Alispahić i njen brat
Hamed iz Srebrenice?
Gdje će oni kad ostala djeca
odu svojoj rodbini?
Kuda će poći,
ko će da ih vidi?

Ko će da im vrati osmjeh na licu. Ko će da im kaže sine? Koga će da zovu babo i mama?
Hoće li cijelog života
ta djeca da budu sama?
Neka udišu polen behara,
idu uspravne glave.
Bosnu i miris cvijeća nek čuvaju,
upamte ukleti trag prošlosti u hodu do slave.






Imaju li ubice svoju djecu?
Šta će reći njihove majke,
koje će pred jedinim Bogom
zbog grijeha gorjeti kao petrolejke?!
Progovoriće zemlja,
koja šehide u svojoj utrobi čuva.
Progovoriće makar šapatom,
jer ni ona neće moći da spava.

Ne daj, Bože, nikom tugu
i uzdahe napaćene djece,
koja su kao ugarak bila
u vatri Srebrenice.
Gdje je fitilj mržnje plamtio do neba,
gdje su ih kao u mlinu mljeli.
U strašnoj golgoti ostavili bez roditelja,
bez onih koji su ih najviše voljeli.

Zijad se heftu dana krije po šumama,
jede travu i lišće. Nekoliko puta svoju smrt sniva.
Gleda što čovjek ne može ni pomisliti,
ne može da vjeruje da se to u stvarnosti zbiva.
Gleda zgarišta kuća, leš do leša, jamu do jame.
Sluša jauke ljudi i zov zemlje mučenice.
Posljednjim atomom snage uspijeva da pobjegne,
gleda očima srne nekadašnju ljepotu Srebrenice.



VII


U čudnom beskraju sudba nehtje da pjeva,
umjesto nje klikće lasta zbunjena.
Sutonske mrlje smrtno udaraju,
gaze po kosturu prošlog vremena.
Ljudi i naroda ima mladih i starih,
žive na zemlji, pozornici naših života.
Lažna svjetlost je crni mramor malih i velikih,
posebno onih kojima se zlo u glavi mota.

Ovim brdima je i do sada
tekla rijeka konjanika,
ali ovakvih monstruma nema nigdje,
ovo su djela bezumnika.
Treba li biti junak na nemoćnom čovjeku
ako se ima snaga, topuz i moć?
Bolu je uvijek isto odredište. Zašto svojatati šume, vodu, vazduh, sunce, dan i noć?

Da imaju morala i malo ljudskosti
ne bi napali ovu čestu.
Ne bi se toliko historije zbilo
na tako malom mjestu.
Ne bi nedužni narod bio satjeran u red
nad kojim mač neprestano sijeva.
Ne bi nož bio zariven u ljudska tijela,
u ranjenom danu koji se od očiju skriva.






Zbog njih su mnoge majke od verema oboljele,
isplakale rijeke suza koje nisu određene vrstom.
Prazne ubilačke duše nemaju vjere, jer da imaju
ne bi bili zbunjeni pred tek viđenim krstom.
Vjetrovi lomni otpuhuju živote koji su
kratki kao život pjene, sjaj svica.
Lijepi kao mlaz dûge, pupoljak ruže
ili kao kad vedrim nebom zapliva lastavica.

Srebreničko izmučeno tlo
natopljeno je pepelom i krvavom rosom.
Zlo nikada nije imalo riječ zadnju,
ljudsko uvijek odzvanja s ponosom.
Sve ovo nije metafora, već slika
strašnog umiranja i neizmjerna muka.
Izrešetani dah i pocijepani život
jednog neponovljivog trenutka.

Umjesto mirisne ruže, ko pamuk mehke,
sumorno ljeto otrovne zrake posija.
Zlotvori kojima “je more do koljena”,
ubiše sve izreda na putu kao teka bez linija.
Njihovim sebetom veliki broj ljudi,
žena i djece imaše sudbinu kletu.
Pomućena svijest i njihovi kratki vidici
odniješe im sve na ovom svijetu.






Uzrok su bezbroj ugašenih života koji se
ne mogu zakloniti zemljom, ni čestom vrba.
Preko osam hiljada Bošnjaka nestade
u grobnici koja leži na kolektivnoj savjesti Srba.
Kako će koljači oprati svoje ruke
i obraz svoga roda?
Masakr u Srebrenici crna je knjiga
u historiji srpskog naroda.

Mnogima je vrijeme provedeno u klanju ljudi
plaćeno i upisano kao radni staž,
za koji primaju penziju i hrane svoju djecu,
koja ne znaju da su im roditelji ubice i da siju laž.
Zločine su napravili neljudi
u svom ubjeđenju čvrstom,
što će Bog kazniti,
proglasiti najgorom vrstom.

Šehidi su potrošili posljednju suzu,
ne žele da se plače na njihovom grobu.
Nisu se uplašili jer smrt nije kraj,
ako su im ukrali tijela, duše ne mogu.
Njihove nevine duše šumore,
sjaje kao sunce, grli ih zemlja crna.
Za Bosnu su dali najveće bogatstvo na ovome svijetu,
svoje živote što blistaju kao srma.






Šehidi čuvaju svjetlost na proplanku zbilje,
za osjenčenu zoru u dubokom dolu.
Oni su na Božijem putu život dali, zato su živi,
tijelima smanjuju tegobu, gase vatru bolu.
Preselili su sa šehadetom u srcu,
zabranjuju da se mrzi, zbog nade.
Ali zahtijevaju da se ne odustane
od traženja pravde.

Ko je mogao od strane komšija s one strane
Drine naslutiti toliku muku, toliki broj nesreća?
Smrtni red i umorstva,
ogromni teret na naša pleća.
Teška je bol za izgubljenim ocem, sinom,
bratom i mužem, zemljom hudom.
Za spaljenom kućom,
rodnom grudom.

Kako sa ukradenog biserja i s ranjenih duša
oprati garež pepela što se armaturno isplete.
Zbog ljudi koji su odjeveni studenom
tamom i sramotom od glave do pete.
Svemu na svijetu darovana je starost,
svi smo slučajnost koja se budi.
Najviše gubi onaj koji izgubi moral,
ubije na hiljade ljudi.






Srebrenice, mučenice!
Srebrenice, dolino heroja!
U tvojim njedrima leže ljudi
iz prvog bosanskog stroja.
Rasla si u ljepoti,
u dolini srebra i zlata.
Ruke tvoje su spletene
oko našeg vrata.

Teške su ljudske rane,
uzdasi djece bola i riječi spaljene zemlje.
Srebrenice, tvoje rane nas bole,
tvoj bol nas nasitno melje.
Neizlječive su tvoje rane,
rane u našoj duši i tijelu.
Rane srebreničke djece
što su ranile Bosnu cijelu.

Smrt je prilegla sjenka, 
osmjeh tanane strune.
Natruhla pohlepna deredža
uništi sve sjenke sabrane.
Grijeh je u žednoj otrovnoj strijeli,
kad se ispusti nema joj povratka.
Ima neizmjernu snagu, od koje bole misli,
a ushićenja postaju kratka.






Ako dozvoli vrijeme, korijenje života
će razbeherati, nestaće tegoba naša.
Razum će isplivati iz šuplje tame.
Splahnuće voda, iako je prepuna čaša.
Suza će poslati kletvu, otvoriće se
demirli kapije noći, vedar dan će se pojaviti.
Poslije krvavog rasta domovine
staze će se mermernim pločama okititi..

Čovjek vrijedi onoliko koliko pamti,
zato nećemo biti tuhav.
Okrijepićemo naše duše, utuviti.
Gajićemo, kao uvijek, iskrenu ljubav.
Svjetlost neće umrijeti,
sunce će grijati kao i prije.
Topla zraka će iz mirisne sehare
ponovo mladost da miluje.

Treba živjeti od pravde,
koja je radar života; živjeti u sreći.
Kratka je sila, slava. Lažna moć.
Od duge Božije ruke niko neće pobjeći.
Jer ako nepravda zagospodari,
svi ćemo na ovom svijetu
bez povratka u neviđena groblja
nestati u tihom letu.






Čuje se glas s prizvukom sreće
i nevidljive nade što spava u nama.
Ciknuće pjesma ova
rijekom što teče iz naše krvi sama.
Historija će zlo ukrotiti.
Mora se stati na put takvom “umu”.
Plemenitost duha ne smije nestati,
kako svijet ne bi uzličio na prašumu.

Na kraju police, do budžaka,
ostalo je puno mraka.
Svako srebreničko brdo
treba da ima svoga pjesnika.
Nek jutro izroni vedro,
neka život odstrani muku.
I ova planeta jedan život živi,
nek bude čuvar riječi što rađa pouku.

Okrutno stoljeće u pepelu stasava,
sa jednakošću između života i smrti.
Dubina dna u tjesnacu sna se potapa,
nasilnik svoju prolaznost krati.
Treba pomoći iskrenoj duši,
jer uspjeh u ubijanju ne donosi sreću.
Mračni zanos razigrane jave
ko sunce iz vode se vrati, rađa tamu veću.






Udar vremena i zastoj između bola i mraka
povećava našu žeđ za životom.
Iz njihovih tijela izrašće džinovska stabla
i obaveze pred njihovim amanetom.
Grijeh je zaboraviti ubijene,
mrak je ne željeti svjetlost.
Čedno će izrasti pokajanje zlikovaca
da bi se dosegla vječnost.

Nekada jedna zraka svitanje rađa,
ali čezne da je neko ustima.
Gasi bljesak plamena i kame,
budi nadu s plimom u očima.
Iako je tuga u našim srcima udarila pečat,
njihova smrt nije rekla riječ kamenu.
Jedino će pravda ogoljena od laži
biti blagi mehlem za dušu ranjenu.

Ponosan smo narod, savjesti čiste.
Jači od svih nevolja koje su nas zadesile.
Svjetlost novog dana osvijetliće korov,
jednakost u različitosti jača je od svake sile.
Obijene duše će se okrijepiti,
talas praskozorja počeće da se javlja.
Ponovo će pupiti mirisno cvijeće,
iako se život s tegobom nastavlja.






Teško smo ranjeni, ali pitoma polja
izliječiće nas, miris cvijeća uspraviti.
Izniknuće život iz grudve zemlje,
iz svakog kamena stećak će sijati.
Čuje se vrisak što svijetom odzvanja,
kakav civilizacija ne pamti.
Njihovi mezari čežnjivo će da stražare,
nad našim humkama vječno će bditi.

Hasanović Hamidi iza razasute koprene lipću crvene suze. Osta bez sinova: Jusa, Fahrudina, Muriza i Beriza.
Od četiri sina samo unuk Anel produžava životnu granu.
On nani daje krila, ali bol da zaliječi ne može niko ni izbliza.
Memišević Azemina iz Blječeva
izgubi muža Adila, sinove Azema i Ahmeta.
Ni šum Drine ne može
umanjiti tugu ovoga svijeta.

Žalosne sjenke roditelja prikovaše za zemlju.
Karahasanović Havi ubiše četiri sina, pomisliti je strava.
Mustafić Enes izgubi tri ponosa.
Mujčinović Derviši uvehnuše tri ruže, uvehnu i trava.
Hasanović Edhema ostaviše bez tri zakletve.
Ko će pokucati na njegovo srce, do neba se čuje vrisak.
Orlović Hurija nosi tugu u trostruke okove,
koliko još takvih ima? Kolik je, taj tužni spisak?








Mehmedović Munira, žena je patnje i vječitog Bola.
Pet sinova za Bosnu je dala, a kao da sanja.
Njen kameni očaj i grozničava bol
jaukom strašnim neutješno odzvanja:
“Sinovi moji! Mojih pet ljutih rana!
Huseine, Husnija, Refiku, Fikrete, Fehime…!
Da mi je da se naplačem na vašim mezarima,
da vas ne tražim dio po dio… Allahu uzmime…!”

Vi koji ste napravili zločine, zamislite da neko zapali
vašu kuću. Vašu avliju sa cvijećem u spletu.
Sa đulistanom, zambakom, šadrvanom, kaminom…
Zamislite kamu na vratu vašem djetetu.
Budite na trenutak u duši Ramić Nure
iz Bratunca koja je slučajno živa ostala.
Kojoj ste ubili pet sinova: Nazifa, Adema,
Eneza, Dževada i Seada. Živi sama prepuna bola.

Srebrenica je dom svojim žiteljima,
a ne zemljina kugla.
Njima je potrebno mjesto gdje će se radovati,
ali i mjesto gdje će se ispoljiti tuga.
Vlasnici malja moraju znati
da se svima otpiljeni kamen klati.
Neka na tren zažmure, kako bi vidjeli
kako izgleda mrak koji dotiče srž smrti.






Mnoge majke izgubile su svoju djecu,
sve na ovome svijetu…
Ali, ostala je Bosna. Hvala Bogu što ima
ko da je voli, ovako lijepu.
Iskopnjela je iz naših želja,
Bogu se pokorno pruža.
Teško prolazna poput Sirat ćuprije,
tanja od dlake, oštrija od noža.

Bosna kipi od bogatstva različitosti,
lijepe je naravi.
Žedna i gladna slobode,
prema njoj se odavno grijeh pravi.
Ima pitomu dušu,
s patnjom se svikla, da puzi joj mrsko.
Nije navikla na plač
to nije bosansko.

U ime rijeke krvi iz koje se život rađa,
u ime budućnosti i sreće,
u ime očiju zabodenih u tamu,
doći će okasnjelo proljeće.
Srebrenica je velika mrlja drevne Evrope.
Tragedija koju cijeli svijet gleda.
To je udarac u samu kost.
Srebrenica je vrisak do neba!!!



RJEČNIK

A
alem – (ar.) dragi kamen
avaz – (pers.) glas
B
bihuzur – muka
bogaz – klanac
D
damar – živac
dilim – dio, djelić
deredža – stepen

džahilijet – neznanje
džandrljiv – nekontrolisan u govoru
Đ
đovda – tijelo, snaga
đinđusi – ukras za đerdane
H
hapsahana – zatvor
hasul – pošten, uljudan
hesap – račun, broj
hira – surutka
horan – voljan, raspoložen
horda – pogrdno ime za vojsku
K
karakondža – crni đavo
klobuk – pojava kod isticanja tečnosti
Kronos – gospodar svijeta, mjerilac vremena
(po starogrčkoj mitologiji)
M
musibet – haos, urnebes
muhanatli – čudan
N
naheriti – nakriviti
nur – (ar.) svjetlost
P
pataljak – suha grana na drvetu
piholjiti – teško disati
pirke – malo
plijes – bijela masa po surutki
S
safir – dragulj
safra – oštar bol
sedra – vrsta kamena
sibijan – djeca, nejač
sindžir – (pers.) lanac
slizak – ostatak, mali dio
slota – nevrijeme
srma – srebro
Š
šaškin – nenormalan
šehid – (ar.) musliman koji pogine na Božijem putu; nevino pogubljeni
šifon – vrsta platna
T
tabija – (ar.) isturena kamena utvrda odakle pucaju topovi
tonote – zamka za hvatanje životinja
U
ukabuliti – podnijeti
uhiljen – zabrinut
usuliti – usuditi
umuhaseriti – zabaviti o jadu
V
verem – briga
vrzmati – šetati
vihriti – zbunjeno gledati
vudžud – tijelo

 











IZVODI IZ RECENZIJA

Srebrenica je vrisak do neba potresna je lirska knjiga (kako ne bi bila!) koja je, u značajnom dijelu svoga rukopisa, izbjegla patetiku i direktnost.
Jedna merhametli duša ovdje, u ovom rukopisu, iznijela je svoju jezu i drhtavicu pred prizorima i saznanjima o taksiratu koji je pogodio pjesnikovu braću i sestre u drevnom bosanskom gradu. Zbog toga ovu knjigu ocjenjujem kao značajan umjetnički prilog o našoj sudbini, posebno o neprežaljenoj Srebrenici, i preporučujem izdavačima da je objave.
                                                    Dr. Džemaludin Latić

Ako su ljudske oči jedino ogledalo u kome se ogledaju Sunce, Mjesec i sve zvijezde kosmosa, a jesu, onda je zločinačka kama te ljudske oči, u ljeto 1995., u Srebrenici iskopala. Kosmos se više nema u čemu ogledati.
Poema Zumbera Muratovića Srebrenica je vrisak do neba jedan je kamen u spomeniku pobijenim nedužnim, nemoćnim i napuštenim ljudima, ženama, starcima i djeci Srebrenice, koji književnost neminovno mora podići kao uputu i opomenu cijelom ljudskom rodu.
Od sveg srca ovoj poemi želim trajnost pisanog svjedočenja.
Prof. Nedžad Ibrišimović

"
 
Broj poseta od početka izrade webstranice!! 19410 Besucher (42791 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=