ZUMBER MURATOVIĆ: Priče



SUDSKI PROCES

 

            Iako je donijet zakon o zabrani držanja koza, zbog siromaštva stanovništva teško ih je bilo iskorijeniti. Mladi borići u Potocima bili su njihova stalna meta a šumar Demo, čija je nadležnost, između ostalih poslova, bila da čuva boriće, imao je pune ruke posla. U ispeglanoj zelenoj uniformi, mogli ste ga svakog dana sresti na radnom zadatku. Trudio se da sačuva boriće, da sačuva dostojanstvo a da se sa komšijama ne zamjeri. Bio je ljubazan, miran, međutim dešavalo se nekada da plane i dođe u sukob sa ljudima. Mnogi mještani nijesu vodili računa šta je po zakonu a šta nije pa se dešavalo da ga neko opsuje, neko i okrpi. Tada bi milicija, uz maksimalnu strogoću, hapsila one što remete red i rade protiv zakona.

Međutim, tužno je bilo gledati očerupane boriće, čiji rast koze svakim danom ometaju.

           

Iako je prošlo podne, sunce je tek ugrijalo rijetki šumarak. Čobanin Hasim sjedi na panju i umjesto da pazi da koze ne uđu u boriće, gleda da ga šumar ne iznenadi. Demo je bio vješt, zatiče koze u borićima i uzme da pravi zapisnik.

            – Samo malo sa pisanjem, da istjeram koze iz borića pa poslije piši – predloži čobanin.

Kada koze mekećući izađoše iz zabrana, šumar sjede na panj, u svesku postavi indigo-papir kako bi zapisnik napisao u dva primjerka i dok piše, čobanin ga pita:

            – Šta pišeš?

            – Pišem da si pustio koze u zabran i da si napravio štetu, odnosno krivično djelo – odgovori šumar i učeno izvadi iz džepa još jednu olovku.

            – Koje koze? Vidiš li ti gdje su moje koze? – poče čobanin da se ponaša kao da njegove koze nikada nijesu ušle u boriće.

            – Misliš da će tvoja batal priča pomoći da se izvučeš? Neće, majčin sine, zapamtićeš ti mene...

Dok vjetar ulijeće u obližnje žbunje, šumar i čobanin odlaze u različitim smjerovima. Iznad malih borova, kao niz modru rijeku, snažno se pokrenuše oblaci. Gore visočije, hrastovi gaj je neprestano šumio svojom zelenom kosom.

            Čobanin ostavi koze iznad sela i ode da se igra sa drugovima. S obzirom da su vrata Nadžipove kuće bila otvorena, a ukućani pošli na livadu, koze su nesmetano ušle u kuću. Polizale tanjire, skakale na krevet. Šetajući po sobi, koza s velikim rogovima se zagleda u zidno ogledalo. Misleći da je u ogledalu druga koza, u jednom trenutku poskoči na zadnje noge i svom silinom udari rogovima. Ogledalo se slomi u paramparčad a koza, koja je na vratu imala medenicu, ponosno prošeta sobom. Šetale su po kući i ostale koze, sve dok nije došla gazdarica da ih istjera van.

           

Po prijavi od šumara, dolazi dan suđenja za učinjenu štetu koju su koze napravile na borićima. Na suđenje je pozvan Sabro, otac čobanina. Sabro je poznat po šalama i lijepom pjevanju. Ima osjećaj za sevdalinku i njenu unutrašnju ljepotu. Svadba u selu nije mogla proći da ne zapjeva.

            Sudija je imao naočare u zlatnom ramu, koji je naprijed obložen jelenskom kožicom kako mu ne bi oštetio nos. Nekoliko trenutaka je gledao spise a zatim pita:

            – Okrivljeni, ustani. Kako se zoveš?

            – Ja sam Sabro iz Okruglog laza, od oca Iljaza i majke Ajkune. Možete me zvati Sabo, tako me moja rodbina zove. Majka me zove i tako i tako. Kad je nešto poslušam, kaže: „Vidi Sabra, majkinog sina“, a kad zaboravim da uradim neki posao, kaže: „Vidi Saba, babove lijenjštine“.

– Druže Sabro, ti znaš zbog čega si pozvan na ovo suđenje?

            – Znam.

– Kaži, čije su koze?

– Koze su od rahmetli amidže Raša – odgovara Sabro, pola kroz smiješak pola ozbiljno sijevajući očima. Obje ruke do lakata naslonio na sto, pa se ne mrda.

            – Ko ih je čuvao?

            – Moj maloljetni sin.

– Sada se ti na taj način braniš? Te koze nijesu tvoje, te sin maloljetan, te ovo, te ono...

– Ne branim, druže sudija. Ali je tako.

– Nemoj sad da ispadne da je sve maloljetno: i sin i borići, i koze i sud... – podsjeti ga sudija.

– Ja to nijesam rek'o.

– Dobro, čije su koze?

– Jedno jare mi je poklonio rahmetli amidža, od tog jarička sad ima dvadesetak koza. To jare sam planirao da zakoljem zbog bolesti mog djeteta, jer je jareća maramica prijeki lijek za pluća. Ali bi sudbina da ostane.

            – Za koliko godina si sastavio toliki broj koza?

            – Za četiri. Svake godine su rađale po troje jaradi. Da se nije omaljivalo, ne bismo se mogli razminut od koza. Šta da vam kažem, druže sudija, koza: koliko je štetna toliko je korisna. Ona ne pase svaku travu. Bere cvijet, mlijeko od koze je ljekovito.

– Bere i boriće. Ko je čuvao koze kad je ovlašćeno lice izvršilo uviđaj i utvrdilo činjenično stanje?... – poče sudija da sastavlja rečenice.

A daktilografkinji šapatom: – Piši, čovjek se korektno ponio prema sudu...

            – Moj sin, ali ga ne pišite. Ako treba pišite mene. Sin kaže da koze nijesu ni kročile u boriće, šumar veli jesu i nek bude kako šumar kaže. Ja nikad nijesam lagao. Nije lagao ni moj otac, ni moj djed... Lošem čovjeku je kod nas ime nepomenik, jer bruka nastavlja da živi i kad umremo.

            – Druže Sabro, za lažnu priču slijedi kazna.

            – Znam, druže sudija, nemam šta da vas lažem. Ja nemam ništa sa ovim slučajem, „nit luk jeo, nit luk mirisao“, ali kad se ufatiš u kolo, nema druge nego da igraš u njemu. Igr'o ih crni đavo, te koze...

            – Ja radim po zakonu, moram sve detaljno da zapišem.

            – Piši, ali bez mog Hasima, on je adžamija... A da je u narodu sve po zakonu, vi ne biste imali šta radit.

            – Znači, tvoje su koze?

            – Nijesu, rahmetli amidža mi poklonio jedno jare...

            – Rekao si jednom to... Ne možemo suditi pokojniku. Ko trenutno koristi koze?

            – Moj brat. Ja sam sada dobrano stao na noge, pa sam odlučio da pomognem brata. Ko će koga pomoći ako neće brat brata? Jedna nas je majka rodila.

            – Ništa ne razumijem. Koze nijesu tvoje, a čuvao ih tvoj sin.

– Ne razumijem ni ja vas. Vi ste, sudija, pametniji kad spavate nego ja budan, ali šta ima čudno što je koze čuvao moj sin? Ako je čuvao, čuvao je koze svoga amidže, jel' tako? Čuvao bih i komšiji ili nekom drugom. Kako bismo opstali, gdje bismo danas bili da se nijesmo pomagali. Bili bismo bačeni negdje u svijet. Rastureni, na dženazu se ne bismo mogli sastati... Na kraju krajeva, čuvam ih Savu Mandiću, što da ne čuvam bratu Amiru.

– Kojem Savu?

– Komandiru milicije.

– Zašto?

– Nešto mi je bio s ruke, pa sam mu prije tri godine poklonio jedno jare i od tog jarička ima dvije koze i šestoro jaradi, što mu i dalje čuvamo. Iako trenutno koze nijesu moje, iako su napravile zijan, ja sam spreman, čim budem imao para, da platim štetu. Izađosmo iz ovog rata kao puževi golaći. Naišla oskudica, glad. Brašna na slobodno nema, već se na bonove uzima. Vidite i sami kako se narod pati, kako je izmršo... Kod nas u selu kad vidimo debela čovjeka kažemo da je gospodin. Ne daj bože da nam zemlju neko napadne: koliko god da smo patriote i hrabri, ne bismo mogli potrčati, mi na selu od hala a ovi u gradu od debljina.

– Kažete gospodin zbog debljine?

– Tako je.

– Gdje ja onda spadam?

– U gospodu, druže sudija.

– U drugove – ispravi ga sudija. – Nema više gospode, svi smo mi drugovi.

– Možel' bit?

– Može, može.

– Izvinjavam se našoj samoupravnoj zajednici, ali ne želim niko da me trešalji. Hoće koze da nam utru, onda je bolje da nas uhapse, ovako ne možemo živjet. Druže sudija, biće borića. Sve je privremeno na ovom svijetu, vlast i slast kratko traju...

            – To već nije tvoj problem. Ti, kao, ništa ne razumiješ...

            – Nije baš, da ne razumijem. Ja sam sa odličnim uspjehom završio to škola što je imalo u mom mjestu. Da nam prije šest godina nijesu ukinuli opštinu ja bih bio najmanje pisar. U našoj kući je uvijek bilo pismenih ljudi. Moj otac je sa indeksom umro a ja ostah da se držim kozi za kratki rep, e vala neću. Da bi, da me neko zaposli, makar za putara. Ali neka, biće nafake i za mene. Radnik sam ja veliki. Ne kaže udžaba moja majka: „Nema Sabra radnika što pantole nosi.“

            – Ti se šališ?

            – Kako bih drugačije odagnao muku? Druže sudija, moju muku kamion ne bi mogao ponijet.

            – Imaš li porodicu?

– Imam, kako nemam. Imam četiri sina i dvije kćerke. Imam dobru i lijepu ženu. Jeste da je lijepa žena sirotinjska zabava, ali neka je pored mene. Uspio sam i nešto kuće da skrpim, prvi šporet je prošle hefte naložen u nju.

            – Ti si, bogami, pravi domaćin, ali svaka tvoja šala je, kako vidim, kapara istini.

– Kakav sam ja domaćin kad prebijene pare u džepu nemam? Što se tiče šala, njih imamo za izvoz. Sad tek vidim da ste vi, druže sudija, dobar čovjek. Postavite umjesno pitanje i pažljivo saslušate; šumar me ućutkao, nije mi dao da izgovorim. Šta bi mu bilo da mi je oprostio ovaj put, ne bi mu čelenka pala sa glave. On ne shvata da mi od stoke živimo. Taj bi sve koze vragos'o za dan, pa mi mreli-živjeli.

– Dobro, nećemo sad o tome – sudija ga prekida.

– Ja razumijem njega, ali treba i on mene da razumije – govori Sabro i netremice gleda u daktilografkinju. – Od pamtivijeka selo i grad se rogobore. Nešto vi ovdje u gradu imate bolje, nešto mi na selu imamo bolje, i rezultat je neriješen. Moram ovdje pred zakonom da kažem, šumar svojim postupcima hoće da nas preseli u grad. Hoće da nas primora da rođenom selu okrenemo leđa. Neda biljke drveta da odsiječemo dok ne platimo, a nemaština i strah od života nas pojede. Naše brige su debele k'o dinar kojeg željkujemo. Pred mojom kućom nema jednog ogranka, nemam kolca ako zatreba zmiju da ubijem. Kako da platimo drva kad dinara nemamo, gdje da zaradimo? Sastavljamo večeru sa večerom i to je sav naš ćar i fajda. Ja u vas imam povjerenja, kako god da presudite ja se slažem.

            – Jesi istrajan, svaka ti čast.

            – Bio istrajan, moj sudija, popušćilo se... Čovjek se vremenom potroši k'o sapun. Borići i koze će postojati i poslije nas. Mi smo i bez koza ostajali živi. Ako je i sramota sebe hvalit, naša kuća je odvajkada bila domaćinska. Dočekivala i sramnog i strašnog.

Telefon zazvoni, sudija se javi.

Kad je završio razgovor, Sabro pita:

– Ko to bi?

Prije nego što ga sudija opomenu za neumjesne upadice, prisutni prhnuše u smijeh.

            – Imaš li nešto da kažeš u svoju odbranu? Zašto nijesi angažovao advokata? – pita sudija.

            – Meni advokat ne treba, niti ja imam para da ga platim. Osim toga, koga Bog povisi, niko ga poniziti ne može. Čovjeka ni kriva ni dužna može strefiti svakojaka nevolja i ono što je suđeno da mu prođe preko glave mora proći. Na kraju krajeva, bruka neće na hajvana, već na insana.

            Za manjim drvenim stolom, odmah do sudije, sjedi porotnik Mujko. Meškolji se kao da hoće nešto da pita, ali kad shvati da je sudija naklonjen optuženom, odustade.

Kroz treptanje, kao kroz neku providnu zavjesu, nešto su se dogovarali sudija, porotnik i daktilografkinja.

– Dobro, Sabro, sjedi dolje! – reče sudija i započe diktirati daktilografkinji. – S obzirom da je okrivljeni izrazio kajanje i lijepo se ponio prema Sudu, kažnjava se šest mjeseci uslovno...

– Hoću li nastaviti sa pisanjem? – pita daktilografkinja, dok njene krupne oči sa izvedenim obrvama i izraženim jagodicama zadovoljno igraju.

            Okrivljeni se prepade kazne, ustade i desnom rukom lupi u prsa što su se nadimala od ljutnje. Pruži pogled prema vratima i povika:

            – Kako šest mjeseci, jazuk vam bilo?! Druže sudija, budi junak, pokloni mi slobodu.

            – Kažnjen si šest mjeseci uslovno – objasni sudija.

            – Šta je to uslovno?

            – Ako u toku šest mjeseci pustiš koze u boriće odležaćeš šest mjeseci u zatvoru. Ako ne, nikom ništa...

            – A, koji je ovo mjesec?

            – Jul.

– Odlično, do Đurđevdana ima više od šest mjeseci.

 

 







Iz Zumberovih knjiga

ŽENIDBA PAČARIZ HAKA

Bratstvo Pačariza je porijeklom od Hodžića iz Bioče. Hodžići se naseljavaju u Godijevu i Trpezima dok Pačarizi ostaju na svojim imanjima.
Alhamijado pisac Ibrahim Pačariz Biočak rođen je 1852 godine u Bioči (Bihor), gdje je bio imam. Prije nego što je otišao u medresu u Đakovici, u Bioči je stekao osnovno obrazovanje pred hodžom Mula Nekom-Nezirom Muratovićem (poznat i kao Nezir efendija), rodom iz Petnjice, o kome je ispjevao pjesmu:
    Činio sam te'lif ja ovo sve
    sa hodžanskom hajr-dovom.
    Hodža jesam nekoliko ja imo
    i vazda ih dobro ja stim'o.
    Prvi mi je bio Muratović mula Nezir,
    hak je im'o da je vezir...

Pačarizi su živjeli u Bioči s jedne i druge strane Lima, imali dobra imanja i vodenicu sa više vitlova.
Pačariz Bajram 1890. godine se ženi sa Hadrović Ruvom iz Ponora, sestrom Zahtovom i Šemovom. Ruvina sestra Esmana udaje se za Rastoder Đula u Radmancima, a sestra Bejta za Mula Dželja Hodžića u Trpezima.
Bajram Pačariz i Ruva dobijaju šest sinova: Redža, Haka, Šeća, Šaćira, Ruša i Ćerima, i kćerku Dževu (udatu za Beganović Mustafu u Berane).

Bajramov sin Hako 1916. godine se zagleda u Mariju, kćerku Tijanić Milike i Mitre koji su godinu dana prije izbjegli iz Pive od neke "krvi". Bajram ih primi na svoje imanje, sagradi malu kućicu kako bi privremeno sklonili glavu.
Ubrzo, Marija dolazi sama u Bajramovu kuću i kaže da je došla da se uda za Haka.
     – Šta veliš dijete? – pita Bajram.
     – Ja sam došla da se udam za tvog sina Aka – kaže djevojka.
     – Valjda mi treba da dođemo za tebe ako on hoće da se ženi.
     – On hoće da se ženi, ali vi ne date.
     – Kako ne damo? On nije ni pomenuo.
     – Zna on ako pomene šta će biti.
     – A šta će biti?
     – Svašta.
     – Svašta će biti i ovako, nego ti moj rodo idi kući.
     – Neću, ja sam došla u svoju kuću.
     – Uuu, djeteta.
     – Ili, ovdje, za Aka ili u mutni Lim.
     – Kakav Lim bijesu jedan?
Bajram poziva Marijine roditelje da dođu po kćerku. Dolazi majka Mitra, moli kćerku da ide kući ali ona neće.
     – Mitro, vodi dijete kući – kaže Bajram.
     – Hajde kćeri – govori majka.
     – Neću – kategorički će Marija.
Kad je poslije bezbroj poziva, Mitra vidjela da kćerka neće da se vrati, ide kući sa sumnjom da su je prisilno uzeli...

Hako i Marija nastavljaju svoj život. Mariji daju ime Fatima i ubrzo dobijaju kćerku Zemu.
Zbog ratnih dešavanja Bajram sa svojom porodicom 1915. godine prelazi u Trpezi, kod svojih rođaka Hodžića, a ubrzo na imanje bivših begova Cikotića. Kasnije se u Beranama stalno nastanjuju.
Hakova i Fatimina kćerka Zema udaje se za podoficira vojske Kraljevine Jugoslavije Ćeranić Salka. Salko dobija kćerke Mimu i Micu. Mima se udaje u Berane za Đečević Baku, a Mica za Albanca u Prištinu.
Hako kao žandar 1924. godine, na Kuli planini, biva teško ranjen od strane albanske komite. Tako ranjenog nose u bolnicu na Cetinje i na putu do bolnice, u Murini, umre.
Bajram Pačariz 1949. godine preseljava na Ahiret a njegova brojna porodica nastavlja da živi u beranskom naselju Hareme, koja se kasnije raseljava diljem Jugoslavije i šire.

 

Prenosi: Zumber Muratović

Istina o tome kako su iz Vraneša, odnosno Šahovića kod Bijelog Polja (Crna Gora) u mirnodopsko vrijeme 1924. godine ubijani, popaljeni i protjerani Bošnjaci
Iz knjige KAD SU VAKAT KALJALI INSANI autora dr. Rastoder Šerba
Promocija knjige je održana 26. novembra 2011. godine u prepunoj sali Domu kulture u Bijelom Polju

Ovo su sjećanja učesnika događaja u Vraneškoj dolini koja je zabilježio narodni heroj i general Jugoslovenske narodne armije Danilo Jauković 1973. godine. Original zapisnika se nalazi u porodičnoj ostavštini generala Jaukovića koju čuva njegov sin Novak. Zahvaljujući doktoru Novaku Jaukoviću koji je ovaj dokument stavio autoru na uvid naučna javnost se prvi put upoznaje sa ovim svjedočenjem. Razgovor sa učesnicima događaja vodili 28.avgusta 1973. godina u Mojkovcu. Razgovor je vodio Danilo Jauković, narodni heroj, general potpukovnik Jugoslovenske narodne armije. Razgovor je snimljen na magnetofonskoj traci i ovaj materijal je prema njoj i napravljen. S tim što je bilo teško sve autentično snimiti sa trake jer su učesnici često svi uglas govorili. U razgovoru su učestvovali: Jovan Pejović iz Polja star oko 90 godina, Milić Španjević iz Gojakovića star oko 82 godine, Rade Ašanin iz Stevanovaca star preko 90 godina, Vuksan Marjanović iz Bjelopavlića star preko 80 godina, Novak Vuković iz Štitarice star preko 90 godina, Panto Bogavac iz Žari star oko 85 godina, Milisav Radević iz Bjelopavlića star preko 95 godina, Jovan Gvozdenović iz Bijelog Polja star oko 60 godina a prisutni su bili i Filip Bugarinović star oko 80 godina iz Lepenca, Milorad Bakoč nosilac spomenice 1941. godine star oko 65 godina iz Polja i Maksim Blažević predsjednik Skupštine opštine Mojkovac.

Danilo Jauković: Zamolili smo vas da ovdje dođete i da nam ispričate nešto o pogibiji Boška Boškovića i onome šta je poslije toga nastupilo u vezi ubijanja muslimana u Vranešima. Vi ćete ispričati kako se vi toga sjećate i kako vi smatrate da je bilo. Prvo bih vas zamolio da mi ispričate nekoliko riječi o Bošku Boškoviću. Ko je bio, šta je radio prije nego što je poginuo? Na kojim dužnostima je bio? Kad je bio krenuo, kad je poginuo na Ceru i onda koje organizovao da se krene u Vraneš i da se muslimani pobiju, protjeraju, njihove kuće popale itd.
Jovan Pejović: Boško Bošković je bio u ono vrijeme inspektor unutrašnjih poslova i okružni načelnik u Kolašinu. Po mome shvatanju muslimani su onda pravi platili krv Boškovu. Boško je bio jak čovjek i duhovit. Moračani i Rovčani kad je Boško došao u Kolašin među njih nijesu smjeli reći od njega "britva". Prenijelo se da je Boška Boškovića ubio Jusuf Mehonić, nekakav Turčin. Što je bio u komitama, ali po mom mišljenju Boška su ubili Bulatovići, Gago i Radoš.
Više njih uglas: Rovčani!
Jovan Pejović: Rovčani!
Danilo Jauković: A što su ga ubili?
Jovan Pejović: Ubili su ga zato što su bili u komiti.
Milić Španjević: Ubili su ga zbog toga što je prije toga palio po Rovcima.
Jovan Pejović: Boško Bošković krenuo je uoči Mitrovdana na slavu kod Radisava Krgovića koji je tu u Mekićima stanovao, današnji Stevanovac. Oni su znali neko im je dokazao i zasjeda mu je bila na Ceru. Sa Boškom je bio i jedan koji ga je pratio, Milete Bošković, njegov rođak iz Barica. Oni su, mislilim na Bulatoviće, tu zapali i ubili Boška, a Miletu ranili. Onda je Boško Bošković donešen na Mojkovac, došlo je masa svijete. To je bilo na sam Mitrovdan. Kad je držana žalba Bošku kod crkve u Poljima došao je načelnik Cemović iz Berana i održao jedan govor u kojem je rekao da su Boška ubili Muslimani i da to treba osvetiti. S ovoga istoga mjesta mi smo se digli, od Bijelog Polja zašli i do navrh Kovrena, negdje ubili, negdje zapalili, al' po mom mišljenju muslimani su pravi nastradali.
Danilo Jauković: Koliko je ubijeno muslimana tada, zna li se otprilike?
Više njih uglas: Dvjesta, trista.
Milić Španjević: Ja sam tu noć bio u Vranešu. Kad je sahranjen Boško Bošković kod crkve u Poljima, načelnik iz Bijelog Polja Čukić (utvrđeno je kasnije da nije bio Čukić već Cemović), rekao je Sekuli Boškoviću, bratu Boškovu i Lazaru Tomoviću tadašnjem predsjedniku opštine, malo tajno: "Drž noćas Vraneš, pali, ubijaj ja ću sad za Bijelo Polje, imate odriješene ruke 24 sata". Bile su čete žandarmerije u Šahovićima, jedna kod hanova Čovića i jedna na Kovrenu. Mi smo stigli preko planine, jer smo s groblja trkom otišli do kuća, dokopali "moskovke" i preko planine časkom prešli i zajmili od Modrog dola iz više Bijelog Polja do Kovrena sve palili i ubijali što smo mogli. Mismo imali naređenje od Sekula Boškovića i onako da niko ništa nesmije uzeti iz kuća ili od stoke, već samo da se pali i da se odatle istrijebe muslimani, da to zauzmu poslije Crnogorci i Srbi, a preostali muslimani i njihove porodice razbježali su se k Bijelom Polju, Pljevljima i na druge strane.
Danilo Jauković: Koga ste imali zadatak da ubijete, sve muslimane, žene, djecu...?
Milić Španjević: Ne žene i djecu, već samo odrasle muslimane.
Panto Bogavac: Muslimane preko 18 godina.
Milić Španjević: Sjutadan je srbijanska vojska, mislim na Jugoslovensku vojsku, izbila kamionima iz Pljevalja na Kovren i mismo se povukli Žuberu i planini tako da niko nije znao ni koje bio ni odakle je.
Danilo Jauković: Znači, to je bilo samo u toku jedne noći?
Milić Španjević: Samo u toku jedne noći i sjutradan prije podne.
Jovan Pejović: Sve do sjutradan uveče. Bili smo, neki i sjutradan naveče noćili i ja sam zanoćio u kući Milisava Tomovića sa Lazarom Tomovićem i Milivojem Radovićem. Tek ujutru su zapucali Srbijanci sa Kovrena i mi smo se kud koji vraćali kući.
Danilo Jauković: Vi ste znači u noć došli i u toku noći sve to uradili?
Jovan Pejović: Ponoći smo došli i noću palili. A i sjutradan završili sve do dolaska Srbijanaca na Kovren.
Danilo Jauković: Objasnite mi sada tu razliku, jer jedni pominjete načelnika Cemovića a drugi Čukića. Ja znam da je bio Cemović. On je bio i pobratim Boška Boškovića.
Svi uglas: Bio je Cemović!
Rade Ašanin: Star sam čoek, imam 91 godinu i zaboravio sam dosta toga. Sa drugom Pantom Bogavcem sam bio taj put, pa bih ga zamolio da on o tome reče, to će biti malo i jasnije, a što reče Panto, to da vjerujete da je tačna istina.
Vuksan Marjanović: Druže generale, da vam rečem za pogibiju Boška Boškovića. Njega su ubili Rovčani, najviše za poharu Rovaca. Boško je prije pogibije bio okružni načelnik u Kolašinu a sa njim je bio i Gavro Adžić koji je s puškom izvukao topove na Crkvine, te su gađali Rovce. Tada su, u roku od 4 dana predalo se oko 30 Rovčana i zajmili ih u Zenicu i tada su ljudi skapali, pomrli polovina... To je ubilo Boška Boškovića, najviše. A osvjeta Boška Boškovića je trajala uveče do sjutradan poslije podne kad je stigla srpska vojska iz Pljevalja preko Kovrena i za to vrijeme smo tukli, tukli, gdje ko stizao od 16 godina naviše sve što je muško bilo. To je onda sve propalo izuzev žena i djece. Kad je izbila srpska vojska svi smo utekli kud koji.
Danilo Jauković: Dobro. Šta je bilo poslije sa tim imanjima koja su tada držali muslimani?
Vuksan Marjanović: Muslimani su onda odlazili u gradove a imanja ostavljali.
Više njih uglas: Naseljavali su im Crnogorci i Srbi.
Danilo Jauković: Da li je poslije toga ostalo muslimana u Vraneš da živi?
Više njih uglas: Jeste nešto, ali sasvim malo. Nekoliko kuća, inače sve je istrijebljeno.
Danilo Jauković: Koliko vi mislite da je tada ubijeno muslimana?
Više njih uglas: Ko zna tačno. Ali oko trista ih je bilo ubijeno.
Danilo Jauković: A kako su poslije ta imanja dodjeljivana ili su ih prodavali, ili kako?
Više njih uglas: Prodavali su. Neka je otplaćivala Crna Gora. Dato je nešto izbjeglim muslimanskim porodicama za ta imanja, a nešto su plaćali i oni koji su se na njih naseljavali.
Danilo Jauković:  Precizirajte mi još jedanput, na kojoj dužnosti je bio Boško kada je poginuo?
Jovan Pejović: On je ranije bio okružni načelnik u Kolašinu. Jednom su sa Boškom došli u Polja Jovan Vukotić i Gavro Adžić iz Polja i doveli vojsku sa Rovaca. Ja sam tada bio opštinski odbornik. Jedno jutro bili smo pozvani na ručak kod Milovana Anđelića, pa je tom prilikom komandant te vojske, Vukotić, rekao: "Slušaj te Poljani! Da nije Boška Boškovića oca bi vi... i zapamtili bi ste, moju vojsku, topove i mitraljeze, i kad sam vam došao u Polja". Sa nama je bio i predsjednik Lazar Tomović koji je rekao tada: "Slušaj Vukotiću! Da nije Boška Boškovića, i oca bi ti..., i majku, i iz Polja kolena nikad nebi iznosio. Boško je viknuo na svoje odananse da Lazara izbace napolje. Lazar se nije dao, i tom prilikom su mu iščašili prst. I kad je umro likvidiran decembra 1941. godine bio mu je slomljen prst.
Danilo Jauković: Ko je prijetio Poljanima?
Jovan Pejović: To je bio Vukotić. A sa nama se tada bio i Radovan Tomić.
Danilo Jauković: A šta su bili krivi Poljani?
Više njih uglas: Nijesu htjeli da plaćaju porez.
Jovan Pejović: Osnovni razlog je bio u tome što jedan dio zelenaša Crne Gore nije htio da prizna Srbiju, već su htjeli zasebnu Crnu Goru. To je uglavno najviše zbog toga bilo.
Danilo Jauković: Opet se vraćam na pitanje, je li Boško u vrijeme pogibije bio okružni načelnik ili je bio na drugoj dužnosti.
Vuksan Marjanović: On je bio u penziji, a još 1913. godine bio je kantovac imanja u Vranešu i velike zemlje i kada je otišao u penziju imao je kuću u Podgorici. Nedom se bio oženio, pa je došao prije Mitrovdana nedjelju dana da ta imanja u Vranešu prodaje i prodao ih je Boškovićima, i drugima. Bulatovići su znali za to pa kad im je zub osta na rovca, to je pobio Rovčane i popalio, došli su mu i zasjedu mu postavili na Cer. Boško je naišao sa Miletom, svojim rođakom preko Oboda i na Cer su ga ubili. Miletu su ranili. Mileta iako je bio ranjen nije dao da ga razoružaju, već se branio. U tom su stigli seljaci, na sami Mitrovdan i poslije toga je Boško mrtav donešen u Mojkovac, a potom na Polja.
Panto Bogavac: Ja poznajem taj pokret kao što poznajem i prošli rat, ako ne i bolje. Ja nijesam bio ni u kakvoj tadašnjoj jedinici, ali dobro poznajem Boška i kako je sve to bilo. Boško Bošković je ranije bio komandant Poljskog bataljona. U tadašnje vrijeme smatrao se jednim od najboljih oficira u Crnoj Gori. Boško je bio oštar, duhovit, i okolina je imala strah od njega. Znao je da bije vojnike, šamarao ih je. Poslije ujedinjenja Boško je bio prosrpski orjentisan i postavljen je za okružnog načelnika u Kolašinu. Imao je jednu četu ljudi, tomu je bila kao garda. U Crnoj Gori poslije ujedinjenja bilo je nekoliko velikih plemena koja su bila protiv ujedinjenja i nijesu htjeli da budu podanici srpski (kao Rovčani, Piperi i drugi) i htjeli su da imaju svoju državu, jer su računali da su Crnogorci stariji od Srba, da je istorija srpstva postala od Kosova samo nepokretna u Crnoj Gori. Srbija se bila poklonila Turcima. Srpska odnosno Jugoslovenska vojska dala je pristanak na to. U to vrijeme Nikola Đilas je bio šef  okružne policije u Kolašinu. Ima za njega i jedna komitska pjesma:

"Šef okružni Nikola Đilasu
aj, kako je u boj poletio
da bi ženu pljačkom okitio".

Boško kao okružni načelnik, pozvao je aktivnu vojsku i udario sa njom na Rovce. Udario sa topovima i napravio haos. Palio i žario. Ubijao i bio.. Većina Rovčana bila je pobjegla za Medovo da traže Kralja crnogorskoga. U tu grupu je bio Radoš Bulatović. Tom prilikom Talijani su im dali puške i puška "Italijanka" je ubila Boška. Ja to znam jer su ovi Bulatovići zimovali tri zime kao komite. Bili su u mojoj kući lično. Mismo ih krili, Draga i Radoša. Ovi koji su išli da traže kralja poslije su se vratili ovamo. Jedna grupa je poslije pohvatana, jedna se i predala, a kako su drugovi već rekli oni su protjerani za Zenicu i sve je to propalo. Drago i Radoš su se odmetnuli u komite i vrćeli su se na razne strane. Na Mitrovdan trebalo je da se osvešća crkva u Trebaljevu. Ona je bila tek načinjena. Pošto kao viđeniji čovjek bio pozvat da tome prisustvuje, a on je tada bio onspektor u nekakvom ministarstvu u Beogradu. On je iz Vraneša krenuo uoči Mitrovdana da dođe kod Radisava Krgovića, a sjutradan da ide sa Radisavom ide na svešćenje crkve u Trebaljevo. Bulatovići su zato znali, postavili su zasjedu na Ceru. Druže generale, tačna je istina da kod Boška mrtva niko prije mene nije došao. Ja sam tu čuvao jedan buljuk koza i kad sam čuo da zapucaše puške, ču se povika, ja sam potrčao tamo. Boško se pored jednog šiba prevrnuo. Poslije vika, povika dođoše drugi seljaci. Šta bi? Ko bi? Ko ga ubi? Ubiše ga Turci. Ja odem za onu bukvu vidim čaure iz talijanske puške. Ko ga ubi? Ubi ga Jusuf Mehonić i Husein Bošković. Taj se glas pronio. Narod je ponio Boška za Mojkovac i Polja. Načelnik Cemović iz Berana došao je na sahranu Boškovu i tada je rekao: "Crnogorci, suzama i lelekom se ne žali Boško. Imate odriješene ruke da svećate Boška. Na 24 sata vam ja dajem odriješene ruke". Rekao je potom da se žandarmerije zaključaju i da za 24 sata žandari se neće nikuda kretati. Bilo je Turaka pa i oko 30 koje smo mi hvatali u Šahovićima oko žandarmerijske stanice. Valjda su htjeli da se tamo sklone ali stanica je bila zaključana.
Danilo Jauković: Je li Bijelo Polje ulazilo tada u sastav Berana te je okružni načelnik bio iz Berana.
Panto Bogavac: Okružni načelnik je bio i za Kolašin i za Bijelo Polje, a okrug je bio u Beranama. Oni su bili srezovi.  Mislim da je srez bio i u Šahovićima.

 

 

 

NIZVODNO OD SUNCA TEKU SUZE BIHORA

 

Luksemburg, 30. april 2011. godine, Fudbalski stadion Oberkorn, Prvi susreti dijaspore Bihora, preko 8000 posjetilaca.

Vrhovima obližnjih šumaraka tinja zelenilo nalik onom u Bihoru. Proljeće u zanesenom šarenilu svitanja. Čuje se rasuti smijeh i umiljati žagor mladih kao raspukli đerdani. Malo treba napora i ljudske dobrote da se osvježe napaćene duše...

 

Komišajući se prema zemlji jedan vunjeni oblačak, napušten od svih, leti prema nama. A onda kao po komandi, odnekud, praćena vjetrom, iznebuha kiša pade. Ču se nešto kao tup prasak puške. Zagrmje kao da se Goljovi krši komataju. Umjesto kiše, nizvodno od sunca, teku suze Bihora.

 

Primijetno je nezadovoljstvo odnosom Crne Gore prema njihovim rodnim krajem. Nezadovoljstvo zbog opštine Petnjica koja bi makar malo zaustavila dalje iseljavanje stanovništva.

Na ovom stadionu – našem planetarnom domu, koji je pohranio mnoge radosti i muke, u kojem misli prazninom zveče, prividno odzvanja eho zavičaja.

 

Duhovnu ugroženost najteže podnose ljudi od duha. Zato predsjednik Zavičajnog kluba Bihor Ruždija Kočan i njegovi saradnici su istrajni u organizaciji ovog skupa i na visini svog zadatka.

 

Fudbalski klub Petnjica, koji je zajedno sa KUD Bihor iz Petnjice, bio gost Zavičajnog Kluba pobjednik je dvodevnog fudbalskog turnira koji je održan u Luksemburgu. Izvanredna generacija fudbalera.

 

Mladi se vesele, oni stariji zaledili poglede.

Šabo i Jusuf su odlični domaćini. Tufo drži kameru u ruci i snima svaki detalj. Snima i Ervin. Kemo, Mirsad, Mersad, Hazbo, Esko, Enes, Elvir, Ekrem nisu se odvajali od mene...

Rođaka sam prepoznao tek kad je rekao da je njegov sin ovih dana bio u kontaktu samnom. Ponudio mi je da sjednem sa namjerom da me počasti. A ja objašnjavam da sam sit, da sitiji ne mogu biti...

 

Prilazi momak koji me nikad do sada nije vidio. Reče: „Ja sam Aljov i Sadetin, ona nije mogla da dođe, ali je poslala selam i rekla ako možeš da navratiš...“ Pripsan i kulturan momak, sin moje bratučede govorio je tiho i sramježljivo. Iz njegovih usta izlazile su samo riječi „jeste“, „važi“, „hoću“, a svaka je bila propraćena smiješkom, blagim i jasnim, koji je kopija tih riječi.

Posjetio sam veliki broj moje rodbine.

Moji prijatelji, inžinjeri Alija i Diko bore se shodno snazi i moći da opstanu u ovoj zemlji i uzgred posebnim žarom – iskreni kao uvijek, svojim dosjetkama i svojim umijećem dopunjavaju ono što drugi nemaju, ono što život ne daje svakom, nevaljalo odbacuju, ono što smeta svakom poštenom čovjeku na putu poštenja.

Na drugoj strani razgovori.

– Eh – uzdahnu stariji čovjek – Ko izmisli penziju i vještačke zube Allah mu dženet dao...

 

Ajnštajn je postao slavan zato što je dokazao da rastojanje od tačke A do tačke B nije isto što i rastojanje od tačke B do tačke A. Ko će dokazati naša rastojanja?

 

Na ovom mjestu isčitava se univerzalna tema, koja je prije svega evropska.

Prošlost se sve više odvaja od sadašnjosti. Istorijske i literarne činjenice međusobno se dopunjavaju.

Ovaj trenutak je obogaćen nečim što se ne vidi odmah. Ili se možda rađa vječni osvit zore pred svima nama...

Navečer smo ja i književnik Kočan Ferhan, koji je rođen u Bihoru, a koji živi u Skoplju, sa kojim se nažalost prvi put u životu susrećem, imali promocije naših knjiga, čiji su promotori bili književnici Kajević Fehim i Softić Faiz.

 

Ako i dalje budemo po svijetu punili fudbalske stadione zavladaće tama.

Prirodno je da zaplačemo ako nam zavičaj umre. Suze će biti kletva koja će stići Bošnjake u vlasti Crne Gore, koji su mogli da pomognu svom narodu, a nisu. I naravno kletva će stići Mila Đukanovića i njegove bližnje i daljnje. Kad je on u pitanju, što se tiče odnosa prema nama, do sada su komplimenti bili u koliziji sa argumentima. U dijelu Sandžaka koji pripada Srbiji izučava se Bosanski jezik. U dijelu Sandžaka koji pripada Crnoj Gori nema Bosanskog jezika...

Ima režima gdje su bogati moćni i režima u kojima su moćni bogati, ali i jedan i drugi podjednako ugnjetavaju ljude drugačijeg mišljanja, jer su duhovno siromašni.

Ovdje je učinjen presedan. Režim u Crnoj Gori ugnjetava ljude koji ga pomažu, koji ga glasaju, koji su, bezuslovno, uložili sebe u temelj Crne Gore...


MUSLIHUNI

Muslihuni (Mirovno vijeće) za rožajski i bihorski kraj, u tursko doba, riješe da iskorijene krvnu osvjetu koja je u to doba bila rasprostranjena. Kako bi stanovništvo odvratili od te navike donesu odluku da zapale kuće ljudima koji su u skoro vrijeme tako nešto uradili. Član muslihuna Skenderović Mifto iz Trpezi bio je protiv tog prijedloga ali je pri glasanju ostao u manjini i odluka je usvojena. Na kraju Mifto predlaže:
     – S obzirom da ste nakastili da to uradite, predlažem da se sa paljenjem počne od kuće Dacić Zeće iz Dacića.
Zeća Dacić čuo šta je Mifto rekao i odluči da se obračuna sa njim. Jednog petka ga sretne u Rožaje i pita:
     – Jesi li ti Mifto Skenderović?
     – Jesam – odgovori Mifto.
     – Jesi li ti predložio da muslihuni zapale prvo moju kuću?
     – Jesam.
     – Zašto, čovječe?
     – Zato što znam da si junak čovjek, da niko ne smije krenut na tebe i tvoju kuću i tako će sve kuće ostati ne zapaljene.


PRVI TELEVIZOR U GODOČELJU

Sedemdesetih godina prošlog stoljeća u Godočelju među prvima je kupio televizor Palamar Hajradin. Tako su se rodbina i komšije kod njega često okupljali, do kasno u noć gledali televiziju. Hajradin je bio dobar domaćin i svakom bi napravio mjesto da sjedne. Nekada se sjedelo na patosu do za vrata. Jedne noći u očekivanju boks meča između Mohameda Alija (Kasijus Kleja) i nekog izazivača, kuća je bila dupke puna. Boks meč počinje u četiri sata pred zoru i Hajradin skuha krompira. Jedan od gostiju dobro ogladnio pa dok jede krompire kaže:
     – Dobri krompiri Hajradine.
     – Dobri, dobri – odgovori Hajradin.
     – Ovakvih krompira nikad nijesam jeo.
     – Kad si posljednji put kuhao krompire?
     – Juče.
     – Znači juče si jeo ovakve krompire.
     – Kako?
 – Ovo su krompiri od onog sjemena što sam kupio kod tebe.

PROPAST BEGOVA

Poslije odlaska turske vlasti iz Bihora, beg Ćorović pošao kod kralja Nikole na Cetinje da ga pita šta će biti sa begovima i njihovim posjedima. Poslije kraćeg razgovora dobija odgovor:
     – Niko ti ne može zabraniti begstvo.
Beg je protumačio njegov odgovor, pokupio osnovne potrepštine i otišao u Tursku.


PUNA KUĆA

Čovjek dođe pred kuću Adrović Sabita i zvoni. Domaćin izađe na vrata i povika:
     – Bujrum!
     – Ko ti je kući? – pita košija.
     – Puna kuća.
     – Onda ću doći kasnije kad odu gosti.
     – Nećeš se vraćat sa vrata, ulazi!
Čovjek ide uz stepenice i ne čuje nikakav žagor u kući. Polako otvara sobna vrata, kad tamo Sabitova supruga sama sjedi i plete. Gost zastade, okrenu se prema domaćinu i kaže:
     – Kažeš puna kuća, a u sobi samo tvoja žena.
     – Ona je za mene puna kuća – reče Sabit ozbiljno.


SAMO NAS CRNA ZEMLJA MOŽE RASTAVITI

Na putu do Sarajeva, gdje je krenuo bratu u posjetu, Feko se našao na Autobuskoj stanici u Priboju. Sa novinama u ruci radoznalo je čekao i gledao u pravcu odakle pristižu autobusi. Obučen u farmarice i bijelu majicu, na grudima i rukama koje je držao povijene u laktovima došli su do izražaja njegovi nabrekli mišići. U jednom trenutku pažnju privuče djevojka koja je prišla šalteru, gotovo hodala na prste i krišom ga preko oka gledala.
– Čekaš autobus? – pita Feko.
– Da – kratko odgovori djevojka.
– Za Sarajevo?
– Ne, za Beograd.
– Ja sam Veko Huja – slaga Feko.
– Ja sam Branka, zovu me Brana.
– Odakle si?
– Odavde, iz Priboja. Moji su ovdje došli iz Vrnjačke Banje...
– Ti si, djevojko, k'o sunce, koje proviri iz oblaka i nestane – poče sa laskanjem momak.
– Hvala – odgovori djevojka smijući se njegovoj šali.
– Smijem li lijepoj djevojci zatražiti adresu?
– Zašto da ne.

Tog trenutka njihovi pogledi su se lijepili jedan za drugi. Djevojka osjeti u grudima neku čudnu toplinu. Razmijene adrese, s tim što Feko daje adresu Brodogradilišta u Rijeci gdje će uskoro početi sa radom.

Nakon mjesec dana Branki stiže razglednica iz Rijeke: „Dragoj Brani, mojem prvom pogledu, od samo njenog Veka“ – pisalo je na razglednici.
Branka odgovara istom mjerom i gotovo istim sadržajem. Njen svjetlošću zastrti duh obećavao je radost za nju i njene roditelje koji su imali u nju veliko povjerenje, a bila je ubijeđena da ima bistru žensku pronicljivost koja neće dozvoliti da pogriješi.

Pisma su dolazila u Brodogradilište, u upravnu zgradu, a onda ih kurir raznosio radnicima. Na prozivku: „Veko“! Feko je dizao ruku i odazivao se.
Sve je išlo bez problema dok se radnici nijesu upoznali. Od tada sa imenima Veko i Feko nije mogla biti jedna osoba i Feko predlože:
– Ako sumnjaš, pogledaj na poleđini pisma piše li Brana iz Priboja.
– Piše – odgovori kurir.
– Eto, to je za mene...
Prolazili su dani i mjeseci a dvoje mladih sa nestrpljenjem čekaju dan da se sastanu. Feko je dobio veliki broj pisama i razglednica i odlagao u karonsku kutiju od cipela. Nakon četiri mjeseca njeni roditelji su saznali za njihovo dopisivanje našta je majka prigovorila:
– Otvori četvoro očiju, kćerko. Povedi računa o sebi i našem obrazu. Ime Veko mi je čudno, a prezime Huja nikad nijesam čula.
   
– Ako nijesi čula, čuj sad – sa ljutnjom odgovori kćerka, koja je svu svoju ljubav ukoričila u želju za susretom sa momkom.
Slobodno vrijeme je provodila igrajući u kulturno umjetničkom društvu. Folklor je za nju bio zabava, umjetnost, metafizika... Sa podsmijehom je pisala momku šta roditelji govore, jer je bila ubijeđena da priči o njenoj naivnosti nema mjesta.
– Šta ti, na to kažeš? – provjeravao je Feko.
 – Šta ću kazat, stari ko svaki stari... Te, provjeri ovo... Vidi da nije incidentan tip, svojeglav, da nije neki egocentrik. Pusti njih...

Iako je otac bio prijeke naravi, tvrdoglav, kako u kući tako i u komšuluku, od tada kćerku nije upozoravao a Fekova slika, kako se sunča na plaži, zauzimala je glavno mjesto u njenoj sobi.

Nakon pet mjeseci Feko dolazi u Priboj.
Ljetnja žega stvarala je svjetlucavu providnu zavjesu, kroz koju je okolina podsjećala na oživljeno ulje na platnu. Uprkos oljuštenom malteru na zidu zgrade u kojoj je Branka stanovala, koja je nadvisila kuće postojanih boja, izgledala je nevjerovatno lijepo. Toga dana sa nestrpljenjem je čekala, a kada su se sastali njihovoj sreći nije bilo kraja. Oči njihove su nježno ponirale jedne u druge.
Feko je obuhvati oko struka, podiže i nekolio puta okrenu ukrug...
Lijepo je bilo vidjeti djevojku, lijepu i punačku, s proljećem u hodu i nasmijanim licem.
Duga kosa, obučen u novo odijelo i vitak stas, krasili su Feka.
Držeći se za ruke, dugo su šetali obalom Lima i razgovarali.
Feku je srce u grudima drhturilo od sreće poput neke uznemirene ptice. Tek toliko, radi reda i kako bi odagnao trenutno uzbuđenje, izvadi iz džepa maramicu i nježno prebrisa lice. Zadrža pogled na njenom licu koje je bilo ozareno od sreće. Nađe se u nedoumici, pokušavajući dokučiti najintimniju njenu želju – ruku tešku kao kamen prebaci preko njenog ramena, istog trenutka osjeti izbavljenje i vidje led svjetlosti.
Od tog trenutka Brankina mašta se otrgnu kontroli. Nasta grljenje... Njihove duše, nošene rukama meleka zaljubljeno se sastaju. Dvije mlade osobe i njihove skrovite misli šapat čuti ne mogu...

Poput djece šetali su parkom trgajući mirisne cvjetove. Djevojku su zaokupljali crveni cvjetovi –  čučnula bi veselo dodirujući tek procvale latice, milujući sretnim pogledom. Feko se nasmija, uperi u nju čežnjiv pogled, rekavši u šali da su mnogo ubrali.
Kad su prešli most talasi bistre rijeke stvarali su jedinstvenu igru vode, sunca i drveća. Ulice i nove zgrade nižu se kao na razglednici, da se zaljubljeno oko zaneseno divi toj ljepoti. A poniknu li dublje u aleju drveća i uređene parkove, došli bi do zaključka da je priroda i njen pomagač čovjek sagradili lijep ambijent. Bilo je to vrijeme najveće stambene izgradnje u tom gradu.

Toplo popodne grijalo je zemlju na koju je prosut pijesak, koji su radnici u kolicima vukli do mješalice.
U blizini FAP-ovog stadiona pošli su u restoran, ručali a zatim nastavili šetnju. 
Češkajući se rukom po glavi, Feko zastade, zbunjeno pogleda djevojku i posta nizak kao kad vojnik dođe pred starješinom. U jednom trenutku je zamucao:
 – Brrranka, imam nešto važno da ti saopštim.
– Reci.
– Kad smo se onog dana upoznali na Autobuskoj stanici, mislio sam da je naš susret samo mala šala, ne sluteći da ćeš mi ući u srce... Izvini molim te...
– Šta je bilo? – pita Branka.
– Ja sam Feko, a ne Veko.
– A ko je Veko? – sa čuđenjem pita djevojka.
– Pod teretom emocija, slagao sam... Sada mi je teško... Ali, ja te neizmjerno volim...
Na njegovom licu pojavi se nekakvo čudno rumenilo gnijeva. Bilo ga je stid što se krivo prestavio, okrenu se prema Limu i dugo, dugo posmatrao bistre talase rijeke.
– Ti si, znači musliman? – pita Branka, gledajući ukočenim pogledom.
– Da.
– Što se vi, razlikujete od nas?
– Ništa – odgovori Feko izvještačenom mirnoćom.

Branka nema snage da sluša priču koja je pokvarila prijatnost susreta, ljepotu, sreću njihovu nesvakidašnju. Između nje i Feka ispriječi se duga zagonetna šutnja... Kršeći prste i uzdišući, pokuša da skrene misao u drugom pravcu.
U zraku se osjećala nelagoda, ali i prigušeni prkos, više sa njene nego sa njegove strane. Djevojka obrisa suze, ćuteći kao zalivena. Momak je zamišljeno gledao maglu, koja se samo njemu motala pred očima, suhotinja sušila usta, riječ zapinjala u grlu.
Nastojali su da ne povrijede jedno drugo, da eventualni rastanak bude sasvim ljudski. Uronili u šutnju koja ih je više vezala nego razdvajala. Veliko drveće i povijene grane, mirno su visile kao i sat prije kad su sretno šetali, samo su vrbe sada postale više nego žalosne, Lim postao modri trag, cijela okolina postala tužna, tiha i nevjerovatno pusta.
Feko usporeno odmahnu rukom, u znak žaljenja što je slagao djevojku, i kao svaki krivac krenu da ustane sa klupe.
Brankinu živost umiri blagost ljeta unoseći u njenom tijelu toplinu i mir iz kojeg se trže i uhvati Feka za ruku. Poslije kraće šutnje momka obuze slatki miris duše djevojačke... Pred njima se otvori nov, stvaran svijet za koji su molili boga da što prije dođe, u koji su žmureći zakoračili, krčeći prepreke sumnji i nedoumica. Djevojka pohrli u njegov zagrljaj. Lahor nastavi da šuška kroz njenu mirišljavu kosu, kao da behar ašikuje sa suncem, ljubav kao komad ognja planu...
– Kad se ne razlikujete od nas, onda nas samo crna zemlja može rastaviti – šaptala je Branka u Fekovom zagrljaju.

Koliko je bila hrabra, nedokučiva u svojoj ljepoti, mišlju je bila hrabrija, skrovitija i sasvim posebna djevojka. Bila je otmena kao da straha nije imala, a novim saznanjima nije pridavala neki poseban značaj. Omekša je nada, ali istovremeno splahnu bol koji pređe u sreću. Primajući osvjetničke udare sudbine ili svoje greške, koje ne bi bilo da je roditelje slušala, Branka je osjećala kako se njeno srce potpisuje, kako se muči, ostavljajući samo površne ožiljke, odbijajući svaku pomisao da prekine vezu koju je žarko željela.
Nijesu bili spremni krenuti zaobilaznim putem koji bi odveo stranputicom, u koji bi upali i kao magla nestali. Zaslijepljeni neizmjernom ljubavi hrlili su jedno drugom, dijelili tihe strasti, zaboravljajući da prkose sredini u kojoj žive, nekom ko ih je, rodio, savjetovao, darivao imetkom, školovao. Iako su različitih vjerovanja, postaju jaki u suzbijanju sumnji i različitosti. Crpeći snagu vjere u jednog Boga, vjerujući mladalački iskreno, sve više su se približavali.
Zbunjen izraz Brankinog lica pređe u bjelinu, duboko uzdahnu i uzviknu:
 – Moj život, moja sudbina!
Jednim prijateljskim pogledom Feko joj zahvali.
Nalazeći opravdanje i užitak što sam odlučuje o svojoj sudbini, Feko zaustavlja izljeve tuge koji pokušavaju da ga more. Sjeti se, niko kao njegov otac nije uvjerljivije objašnjavao šta se dešava kad se dvije vjere, pa i dva različita mentaliteta u istoj vjeri, sastave. Iako je otac tada govorio glasom iz kojeg je izlazila bojazan i prijetnja, Feko nije htio da odustane od djevojke koju neizmjerno voli.

Branki je bilo prijatno uz Feka, sva je sijala, kao da hoće da poleti. Bez pitanja roditelja odlazi sa Fekom u Rijeku gdje su nastavili da žive u sreći i ljubavi. Niko od rodbine im nije čestitao. Jedino je Fekov stariji brat, jednom na kraju pisma, više u šali napisao: „Da se sretno i veselo ceputate“. U pismu je između ostalog pisalo, da je pored njihove kuće prošao put. Da je u blizini kuće, sagrađena nova osnovna škola i da su zbog nje porušili dvije kuće...

Feko je bio pažljiv prema Branki, pravi džentlmen, a ona uživala u njegovoj pažnji. Nijesu tražili različitost među sobom, već ono što je zajedničko, što ih spaja. Rijetkim posjetama svojoj rodbini nijesu davali šansu nikom da ih uvrijedi, ali nijesu željeli ni da se izgube u svijet. Pisali su povremeno pisma i nazivali telefonom Brankine roditelje jer Fekovi roditelji nijesu imali telefon u kući.
Čežnja za rodnim krajem i češćim posjetama rodbini rasla je sve više. Feko je postao uhiljen, počeo da se prisjeća momkovanja, bili su to za njega najljepši dani u životu. Sjeća se, česme koja mu i na toj daljini neprestano žubori i pjeva, igranki, večernjih izlazaka, događaja za nezaborav. Na gramofonu je sve češće pustao pjesme iz zavičaja... Prisjećao se života u Bijelom Polju, sa ocem, majkom i tri brata. Iako je otac bio građevinski radnik, radio od nadnice da bi prehranio svoju porodicu, plašio se da njegovu djecu ne zadesi ista sudbina koju je on prolazio kroz djetinjstvo, kome je uvijek na umu bio jedan vagan i više kašika svoje djece, Feko se sa radošću vraćao u svoje djetinjstvo. 
Za razliku od Feka, Branka nije patila za Pribojem. Bila je hasul žena, zaljubljena u Feka, plijenila nekom posebnom toplinom, senzibilnošću, nešto što je odvajalo od ostalih žena, što je i presudilo da se i Feko zaljubi u nju. Bila je iskrena žena, dobra majka. Feko i njena djeca za nju su bili sve na svijetu.

Nastupi teško vrijeme, Jugoslavija se rasprši u više država...
Feko i Branka sa djecom odlaze u treću zemlju.

Dugo godina njihova djeca nijesu mogla da shvate zašto roditelji u regalu čuvaju kartonsku kutiju od cipela punu pisama i razglednica sa nepoznatim potpisima.
– Zašto tata čuva, tuđa pisma? – pita kćerka.
– To su naša, kćeri?
– Kako vaša, nigdje ne piše tvoje i tatino ime?
– Piše, kćeri. Piše – sa sjetom odgovori majka.   

 

 



=============================

ZAHVALA ZUMBERA MURATOVIĆA NA PROMOCIJI U PETNJICI

Dana 16. jula 2010. godine u Domu kulture u Petnjici, uz odličnu organizaciju uprave Doma kulture, pred preko 200 posjetilaca održana je promocija knjiga ( Sejdefini snovi, priče i Iskrenost sa smislom, poezija) književnika Zumbera Muratovića.

Na promociji su uzeli učešće književnici: Hazim Akmadžić, Fehim Kajević, Esma Muratović, Šahman Sead i prof. Esko Muratović.
Stihove književnika Zumbera Muratovića govorili su mladi Petnjice: Rastoder Selma, Tiganj Dijana i Cikotić Amina.

Tom prilikom Zumber se zahvalio:
Poštovani moji Petnjičani, dragi gosti.
Moja literatura je moj rodni kraj.
Ovdje sam imao prelijepih trenutaka, ovdje je moja oaza slobode...
Motivi mojih priča i mojih pjesama su iz života i svega onog što nas okružuje i što mu pripada neotuđivo, vodeći računa da to bude jasna, ležerna, lijepa strana života i da sve to ima poruku. Tako dok čitate moje knjige u sjećanju se obnavlja jedan već gledani film.
U mojim knjigama obnavljam uspomene, što je približno ponovno pronalaženje sebe i način da se distanciram od vještačke osobe, iz novog vremena, koja mi se natovarila na leđa kao teret koji često poželim da zbacim. Iskreno mislim da pisanjem skidam dio tog tereta i na taj način saznajem nešto novo...

Sve ove teme za mene su neka vrsta čistilišta, neka vrsta katarze kakve rijetko ko ima. Ja se dugi niz godina bavim temama bitne za običnog čovjeka, ali realne i poštene. Nekada ralistički i simbolički, a nekada metaforički objašnjavam događaje važne za čovjeka uopšte.
Ovo je sentimentalan povratak prošlosti, na neki način nada, jer čovjek bez rodnog kraja i sjećanja postaje prazan.
Sjećam se mnogih događaja: dječjih igara, žmurke kod škole, prelijepih Kadinih uštipaka iz đačke kuhinje... Sjećam se nezaboravnih staza kojim sam prvi put zakoračio. Bili su to sokaci u Petnjici, koji ni danas ne daju nikakvoj bolesti da mi priđe. Jesu uski, zemljani i pojedeni od čestih kiša, ali meni neizbrisivo dragi.
Bilo je ukusno voće iz prisoja, tikve iz podvada, pogača ispod sača...
Ovo je rijetko lijepo mjesto. Satjerano u dolinu, sabijeno u sredinu, ispražnjeno po okrajcima. U njemu je bilo učenika više nego danas stanovnika. U njemu se siktile može pamtiti vrijeme prijateljstva među ljudima.
Ovdje vrijeme nije ograničeno, slabo se gleda na sat. Koliko god da čovjek živi, koliko god da se pati, život mu prođe u zadovoljstvu.

Vjerovali ili ne u ovom kraju, u Bihoru, rođeno je preko 50 književnika... Koji to drugi kraj ima?
Nažalost, imamo naše neprestano rasturanje po svijetu. Imamo teret i žal za rodnim krajem. To je novi život koji boli, koji je otišao sa ove pozornice u neki novi svijet... Ovo je ujedno epopeja o svijetu koji nestaje sa ovih prostora i koji bi, uz pomoć dobrih ljudi, trebao da popravi svoj status...

U mojoj Petnjici, u mojem Bihoru doživio sam dosta lijepih trenutaka. Bio sam šaldžija, zamalo satiričar, što znači pomalo kritičar društvenih prilika.

Bio sam fudbaler iz prve generacije koja je osnovala FK Petnjica.
Bio sam glumac na priredbama ovdje, ali u staroj sali. I tada je naše vladanje jezičkom stranom dijaloga zahtijevalo minociozno postamentiranje rada sa samim sobom, pretvaranje jezičkog raznovrsja u govorne kolorite kojih sada porijetko ima.
Pokušavali smo da sačuvamo našu tradicijuju.
Pokušavali smo da iznesemo priču pretvaranjem jezičkog biserja u govorne kolorature, uz striktno čuvanje našeg originalnog humora kojeg ovdje ima u izobilju i koji je odslik duboke filozofičnosti koju u svakodnevnom životu nosi obični čovjek.
Bio sam inžinjer, projektant, konstruktor, načelnik u opštini Bijelo Polje. Pisao sam još kao osnovac i imao punu svesku pjesama, od onih „o ljubavi“ do onih o proljeću, pticama, oblacima i sl. Tu svesku sam negdje izgubio, ili mi je neko zavrljačio...
Kad se sve ovo sabere ima se šta pisati jer čovjek treba s ljubavlju i pažnjom da čuva svoju ostavštinu, da čuva ostatke drugih civilizacija i kultura.

Poezija je prežitak jednog vremena magijskoga. Daje odgovor na neka pitanja postavljanjem novih.
U mojoj poeziji, terdžumanim ljudski kismet, učim pjesničku suru.
Neke moje pjesme su vesele, neke uzdah iz dubine duše, neke kahar bez karara.

Pročitaću jednu moju pjesmu koja je prije dvije godine objavljena u beranski časopis „Tokovi“

SJEVER U SRCU

Za razliku od drugih ptica
naše godinama
lete na sjever.
Daljina nam neprestano mami
ono što smo godinama gajili.
Sjever u avliji,
sjever u srcu.
Ja ranije osjećam,
vidim da odlaze
i odnose sa sobom
svoje sve.
I moje nešto iz srca važno nose,
ali ovog trenutka
ne mogu da se sjetim, šta.

(Sada ću vam ispričati dvije anegdote, dvije kratke priče iz ovog kraja. Kratka priča je brava kroz koju se nekada može više vidjeti nego kroz širom otvorena vrata. Taj zgusnuti, reflektorski fokusirani snop svjetlosti jasnije osvjetljava nego nadugačko i naširoko ispisani tekstovi.)

HISE

Kočan Mula Hašin (1872 – 1968)  je bio hodža i učitelj. Njegov prijatelj Smajo Hodžić iz Paljuha poslije dužeg vremena dođe kod njega u Godočelje. Sjedjeli su, muhabetili i ispijali kahve jednu za drugom. Kad su popili sedmu kahvu Smajo pita:
     – Šta su ove ovolike kahve danas Hašine?
     – Da popiješ svoje hise zato što nijesi dugo dolazio – odgovori Hašin.

(Pitam se, tek, koliko bi mi trebali da popijemo kahve.)

BOEMI

Dvojica petnjičkih boema Muratović Aljo i Ramiz s Glavica, u pripitom stanju idu svojim kućama. Kad su prošli petnjički viseći most, iz pravca Laza se približava čovjek.
     – Ko je onaj srećo? – pita Ramiz.
     – Ne znam – odgovara Aljo.
     – Kojom stranom puta ide ona nesvjesa?
Aljo zastade, usmjeri pogled prema čovjeku pa reče:
     – Sva prilika sa više strana.

Prošle godine sam poklonio 100 knjiga Zavičajnoj biblioteci u Trpezima vrijednom Haćimu Durakoviću.
Ovog trenutka želim da predam poklon od 100 knjiga ovom Domu kulture, koji će početi sa osnivanjem Biblioteke.

Na kraju se iskreno zahvaljujem svima koji su pomogli ovu promociju i vama koji ste došli na današnje druženje.
Hvala vam, vidimo se, živi bili.

Književnik
Zumber Muratović

P.S. Nakon promocije dobio sam veliki broj čestitki, posebno ljudi iz mog kraja. Ovim putem se zahvaljujem.





UCVILJENA DUŠA

      Bila je srijeda, nešto oko podne, divan ljetni dan. Junsko sunce je nemilice grijalo. Tako vedro i obasjano, puno neke vesele modrine, nebo je izgledalo kao prostrana, morska pučina, interesantna i otvorena, sijući crvenkasti drhtavi sjaj. Sjedeći pored portirnice osnovne škole Al-Walidein – Gazzaz (škola i internat za jetime) u Sarajevu, Edina je gledala nekud daleko preko nebodera na Alipašinom Polju, tamo negdje u pravcu Ilijaša. Bila je tankovijasta i vrijedna djevojčica. Imala je nepunih dvanaest godina, bila odlična učenica. Rastrgano su se u njenoj glavi smjenjivale misli, tražeći odgovor za svoju situaciju ali ga nije mogla naći. Toga trenutka mislila je o ocu i majci koje nije zapamtila i zamišljala šta bi danas oni uradili da su živi. Osjetila je jače nego ikada bol u sljepočnicama i čudan plamen u očima. Zatim se naslonila na portirnicu i čekala...
       – Edina, šta ti čekaš? – pitao sam je, sasvim pažljivim glasom.
      – Čekam da dođe nana iz Ilijaša da me uzme, ali rekoše da je bolesna, ne može doći... – odgovori djevojčica tužno.
Na trenutak je nastao čudan muk. Zavrtio sam glavom, pokušao da razrijedim gorčinu i nešto kažem, ali smetnuh sa uma misao, pa je upitah:
       – Kako tako, da ostaneš sama...?
Umjesto da idem kući gdje sam krenuo, zastao sam.
Njena ucviljena duša je potonula, sakrila se negdje duboko u svoj začarani prostor, gdje malo ko ima pristupa. Dok je slijegala ramenima, tišina je ginula pod njenim tabanima. Radeći određeno vrijeme u ovoj školi naslušao sam se puno tužnih sudbina ali ova me posebno rastuži. Osjetih što svaki normalan čovjek osjeti poslije saznanja o nekoj tragediji. Osjetih mučninu u glavi, tugu u srcu i na trenutak posta razapet između onog što želim i onog šta mogu da uradim.
      Na njenom licu vidjela se radoznalost i neki skriveni strah. Nije zapamtila, od kada zna za sebe, od kada je ostala bez roditelja, kad je savlada tuga i obuzme očaj, da je neka ljudska ruka, makar se ona usmjerila da je pomiluje, osjeti izbavljenje, nazre čiste obrise sreće i tako na trenutak pobjegne od teške pomisli. Radosna što je završila razred sa odličnim uspjehom a žalosna zbog saznanja da zbog bolesti nana ne može doći da je uzme, nestrpljivo je čekala. Sve je treperilo na njoj, osjećala je čudnu tremu i neku vrstu nepoznatog stida. Osjećala se sasvim izgubljena i tako slabašna da je jedva izdržala da ne zaplače. Vidio sam kako je gorka istina pritiska. Vehnula je kao otkinuti cvijetak na toplom suncu. Sva djeca iz škole i internata otišla nekuda a ona nema gdje... Srebrenička golgota progutala je njenog oca i majku, danas nana slabašnog zdravlja, koja joj je, skupa sa malim bratom Hamedom, sve na ovom svijetu, ne može doći. Misli su počele da se roje, u njenoj glavi ponovo zašumi srebrenički muk bez odjeka...
      Za nekog rat počinje kada izgubi nekog dragog. Za druge sve jedno im je kad počinje kad se završava. Za Edinu, od kad je saznala da je ostala bez oca i majke, rat nikad nije prestajao, sa njim živi, kud god ide nosi ga u sebi. Da nije onih koji zapisaše ko je ubio njene roditelje, ko je ubio Srebrenicu, ko je četiri godine granatirao grad Sarajevo – koji je godinama važio za grad zajedništva, tolerancije i ljubavi, a postao metafora ljudske patnje i zla – koje je dolazilo sa okolnih brda, odakle je šumska artiljerija ubijala civilizaciju, Edina danas ne bi znala šta se desilo. Ovako zna da su zli ljudi ubili Srebrenicu i u njoj njene roditelje, zna da su uzalud pokušavali da u pataloškoj mržnji ubiju Sarajevo u kojem su se mnogi od njih rodili i proveli mnoge lijepe trenutke.
       Prije mjesec dana sa učenicima svoje škole posjetila je Muzej u Sarajevu gdje se ražalostila gledajući kako roditelji vode svoju djecu za ruke. Vidjela je veliki broj poznatih lica, novinara sa televizije... Osjetila je neko strujanje u glavi koje i sada osjeća, nikako da je ta napast popusti. Rekla je svojoj drugarici koja također nema majku i oca, da bi žarko željela da je otac i majka, onako, šetaju gradom. Navečer u internatu je zaspala, bio je to dubok i sladak san, sanjala je svoje želje. Kada se probudila bila je vesela i razdragana. Ali je shvatila da je ljudska sreća tako krhka, da se u javi lako gubi...

      Dok je sjedjela pored portirnice, nailazile su slike iskrivljene i daleke, nejasne. Dolazili su neki čudni šumovi odozgor sa Mojmila, šumovi što nagovještavaju nešto lijepo. Čekala je Edina: niti radost – niti žalost, čekala da neko dođe da je uzme. Ona bi rado u budućnost pogledala ali na koju stranu da se okrene kad je prošlost ne ispušta. U jednom trenutku gledajući u svoju torbu osjetila je utrnuće – svojih ruku, svojih očiju i svoje duše. Izgubila je osjećaj za bol. U medicini se ovo stanje ne bi moglo tačnim imenom kazati, najbliže bi se okarakterisalo kao neka vrsta amnezije. Tamo dalje vidjela je kako se na semaforu smjenjuju svjetla koja su vozači poštovali, čije boje nije mogla da raspoznaje.
Međutim, nada je nije popuštala, povratila je sposobnost osjećanja i radost je ponovo počela da izvire iz njenog blijedog lica iz pretamnih područja njene duše i njene svijesti. Ustala je, otvorila oči, prikupila hrabrosti, šetala ukrug i na staklu portirnice potražila svoje lice. U jednom trenutku uplašila se da će opet utonuti u tugu iz koje bi se teško izvadila. Kod portira je potražila čašu vode i osvježila suha usta.

      Kuda da krene – kome da se obrati?

       Čitavih pola sata je čekala i razmišljala. U tom trenutku, pogled odlijepi u prazninu neba i zaustavi uvrh Igmana gdje se pomaljao jedan čipkasti oblačak, koji je nestao prije nego što je uspjela da ga isprati pogledom. Sunce je pljusnu po očima, ona gotovo zaslijepljena, stojeći na užarenom asfaltu, dobi još tužniji izgled lica. Gledala je, ali sve to što je vidjela bio je djelić pejzaža na kojem trenutno odmara oči. Opet pogled odluta preko nebodera, tamo gdje se Sarajevo razlijeva u širinu i pažnju privuče dijete koje je na ljetnjoj žegi trčalo za mačkom. Njenu pažnju privuče stari čovjek. Oslanjajući se na štap, često zastajkujući ulicom i gledujući za sobom koliko je prešao puta, starina je krajnjim naporom koračao, a junsko sunce grijalo svom žestinom. Edina ga je žalila... Sastavljenih ruku u krilu i sa blijedim pečatima po licu gledala je tužno, šutke tražila pomoć...

          Njene zbunjene oči pratile su me dok sam se vraćao nazad prema školi – odlazio direktoru Ahmadu Muh'du.
        – Sačekaćemo još koji trenutak, ako niko ne dođe ja ću je povesti – reče direktor.

                                                                              Sarajevo 2003. godine



POTPIŠI, PA ONDA PROČITAJ

        Pod izgovorom da su pripremali stvaranje države Sandžak, januara i februara 1994. godine crnogorska vlast hapsi cjelokupno rukovodstvo Stranke demokratske akcije Crne Gore na čelu sa predsjednikom Harunom Hadžićem i sekretarom Rasimom Šahmanom i nad njima vrše neviđenu torturu. Hapšenje se sprovodi i u dijelu Sandžaka koji pripada Srbiji. Glavni cilj je bio uplašiti Bošnjake da odustanu od svojih predstavnika i tako prestanu biti politički faktor. Ubrzo hapse i Osmanović Fadila učitelja i podpredsjednika SDA za Petnjicu i Berane od kojeg traže da preda pušku i nude olakšavajući tretman ako bude teretio svoje uhapšene drugove: predsjednika i sekretara SDA za Petnjicu i Berane, Muratović Hakiju i Skenderović Isata.
U policiji su ponudili da potpiše izjavu koju su oni po svom nahođenju sastavili.
        – Potpiši, pa onda pročitaj! – rekao je prijetećim glasom jedan od isljednika.
       Fadil je odbio da potpiše...
        Poslije zadržavanja u policiji pustili su ga kući, i dali mu dva dana roka da razmisli o njihovim zahtjevima... Svom prijatelju je ispričao:
        – Ujutru rano kod moje kuće došao je inspektor beranske policije Popović Ranko koji od mene zahtijeva da predam pušku... Rekao sam da sam pušku kupio iz bezbjedonosnih razloga i da ću je predati. Inspektor je kazao da zna da imaju pušku Ibrahim i Haćim iz Kalice i još neki ljudi. Zatim mi je naredio da idem sa njim u Berane što sam bez pogovora uradio. U policiji su vršili pritisak da kažem ko u Kalici ima pušku i da će me zbog toga osloboditi optužbe. Na tu temu nijesam htio da razgovaram jer niko moj nije bio špijun, neću ni ja. Prije bih se ubio nego se bavio tim poslom. Policija me je podvrgla mučenju kakvo do sada nijesam ni čuo ni vidio... Hakiju Muratovića i Isata Skenderovića će policija ostaviti bez života... Ako se sa mnom bilo šta desi nemoj da se čudiš. Samo ću te zamoliti svima da javiš da policija pravi spiskove mještana naših sela. Poslije nekoliko sati mučenja vratio sam se kući. Dabogda taksirat našao onog ko me iskaza i satrije...
Znao je Fadil kroz kakvu torturu su prošli uhapšeni drugovi iz SDA.

        Od tada neki čudan i podmukao nemir uselio se u njegovu dušu. Noćne more započinjale su uvijek kad pomisli na svoje hapšenje, pričao je rođacima i prijateljima koji su rijetko dolazili jer su znali da je pod prismotrom policije. Bilo je to vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i ubijanje Bošnjaka u njoj, kada je svaka noć i u Sandžaku bila teška i neizvjesna. Vrijeme kada su Sandžak potresale otmice, hapšenja, ubistva... Zato je veliki broj Bošnjaka iz straha za svoj život i život svoje porodice počeo napuštati svoja ognjišta, bježati prema Turskoj i zemljama zapada. Plan aktuelne vlasti je bio da se Bošnjaci zaplaše i rasele, da se nikada više ne vrate. Izbjegličke kolone su iz dana u dan bile sve duže i ostavljale za sobom prazne domove.

Ujutru 17. maja 1994. godine Fadil je otišao na posao. Toga dana učenicima nije davao zadatke, samo je vodio razgovore, šalio se. Skratio je boravak u školu, pustio učenike kući i pri rastanku savjetovao da budu dobri. Primijetio je, da u tom teškom vremenu koje kosi ljude, na njega kidišu mnoštvo ljudi koje niko ne sprečava da ga dokrajče i na zalutalom vjetru, uz hujanje, ostave bez života. Nije imao snage da kao nekad, saburom istrpi i dozove tu spasonosnu viziju. Iako je imao dovoljno vremena da pobjegne iz Crne Gore nije htio da napušta rodno mjesto jer mu je bilo žao rodne Kalice. Duboko zamišljen, otišao je kod svoje stare kuće. Bespomoćno zureći u daljinu, gledao je ali ništa nije vidio. Koliko god je kuražio sebe nije uspio da savlada samoću i neizmjernu tegobu. Sa mnoštvo pogleda, vraćenim u prošlost, pokušavao je da se spasi, da se uhvati za nešto opipljivo, nešto što bi ga pomoglo da izdrži. Iz tame, koja mu se motala ispred očiju pokušao da se domogne prave slike kako bi uradio ispravan korak i odustao od svoje neočekivane odluke da umre, baš tog trenutka.
         Dok je tražio odgovor na mnoga pitanja, Turijak mu se okretao oko glave, čitav život mu se – iz svoje smrti prema kojoj se bio zagledao kao u ogromno ogledalo – odjednom, bez trunke kajanja, odrazi i poput mnoštvo nejasnih boja, pogrešnih puteva i nedefinisanih staza, zaigra pred očima, ubjeđujući ga da je smisao života prije svega, sadržan u poštenju i ljudskom karakteru, u svemu onome čega u tom vremenu nije bilo. Iako je stajao pred teškom odlukom nije dozvolio da u njemu izraste mržnja, prema goničima i njihovim slugama, prema zemlji koja će upiti njegovu krv kao rosu i toplo prihvatiti svjetlost koja će kanuti u njegovim očima, prema svemu što hoda, prema svemu što postoji, i bez njega. Na zidu kuće, na prvom spratu kod ulaznih vrata je napisao: „Sam sam se ubio.“
       Potpisao svoje ime i ništa više...
       Ispalio je u sebe metak i završio sa životom.

        Svako ko je poznavao Fadila ne može se načuditi kako je to mogao da uradi. Djelovao je samouvjereno, odlučno i nepokolebljivo. Bio je omiljen i poštovan u društvu. Bio psihički i fizički jak i staložen. Posjedovao je sve pozitivne osobine koje krase čovjeka. Možda u tome i jeste uzrok njegove odluke da digne ruku na sebe. Nenaviknut da se nad njim vrši prisila ili za njega još gore, da bude doušnik policije, učinio je ono što je učinio. Našavši se između dva rješenja, koja su se toga trenutka nudila, odlučuje, po njemu, za prihvatljivije...

Šta je rađeno, kako se postupalo sa Fadilom, to je samo on znao a samo dio ispričao svom prijatelju. Dobro nikog nije natjeralo da na sebe potegne oroz, pa sigurno nije ni njega da ostavi mnogobrojnu porodicu, suprugu i troje maloljetne djece: kćerku i dva sina.
          Ogorčen je otišao sa ovog svijeta ali se nije htio odreći istine.






                                                      Petnjica 18. januar 2010.

----------------------------------------------------------------------------------
----------------------------------------------------------------





PETNJIČKI VISEĆI MOST

Naša kuća je bila otvorena za svakog gosta. Bila je blizu ambulante pa su mnogi naši prijatelji i rodbina iz udaljenih sela, primajući injekcije, boravili kod nas i po heftu dana. Došle su i moje dvije tetke jer je njihova majka, moja nana, bila na samrti. Toga dana avlijom udari topao vjetar, pokrenu okolno žbunje koje se zanjiha i zamirisa. U velikom oboru, do okućnice, imalo je drvo ispod kojeg smo u vrijeme ljeta odmarali. To je bilo jedno zdravo zeleno drvo. Raslo je zajedno sa mnom, izraslo u mojoj duši, dovoljno lepršavo da se useli u pukotine mog sna i traje utrostručeno duže nego što mogu da iskažem. U bašči ispod kuće rastao je kukuruz, jedar, kakav samo može uspijevati u plodnoj podvadi. Među njegovim stabljikama obisko grah, a ispod graha naziru se tikve raznih boja i veličina. Nekako u isto vrijeme dok smo sjedjeli ispod drveta, neki nejasni glasovi opasaše našu kuću i sa zatvaranjem ulaznih vrata izgubiše se unutra. U jednom trenutku, sa uplakanim očima i grčevitim crvenilom na licu, majka izađe iz kuće i reče:
       – Izgleda je istina...
Nije mi tog trenutka bilo jasno šta to znači, ali njen osjećaj uhvati i mene. Kasnije sam saznao da to moje sjećanje doseže do moje četvrte godine, kada je umrla nana Hadžira. Ja sam se tada našao ispred ulaza naše kuće, koja je danas vlasništvo mog amidžića Avdula. Avdul je kao dječak ostao bez oca Bahta pa ga je moj otac Ljutvija, da bi zaštitio nejako bratsko dijete, sa njegovom majkom i dvije sestre ostavio u njoj, a sam teškom mukom nastavio da gradi drugu kuću. Sjećam se, kao da je jučer bilo, kad neko povika: «Umrije Nana!» Od tog trenutka stalno su pristizali naši rođaci, komšije i prijatelji.
          Iako nijesam bio svjestan šta se dešava, niti šta je smrt, ja sam se ipak uplašio. Pobjegao sam u drugu sobu i čekao da me neko utješi, da kaže neku lakšu riječ. Šta se dešavalo sljedeći sat vremena gotovo da se ne sjećam. Nas djecu su sklonili kod daidža u Radmance, dok se dženaza ne završi.
          Prisjetim se mnogih lijepih događaja: fudbala, dječjih igara, žmurke kod škole, prelijepih Kadinih uštipaka iz đačke kuhinje... Sjećam se nezaboravnih staza kojim sam prvi put zakoračio. Bili su to sokaci u Petnjici, koji ni danas ne daju nikakvoj bolesti da mi priđe. Jesu uski, zemljani i pojedeni od čestih kiša, ali meni neizbrisivo dragi. Bilo je ukusno voće iz prisoja, tikve iz podvada, pogača ispod sača... Ovo je rijetko lijepo mjesto. Satjerano u dolinu, sabijeno u sredinu, ispražnjeno po okrajcima. U njemu je bilo učenika više nego danas stanovnika. U njemu se siktile može pamtiti vrijeme prijateljstva među ljudima. Ovdje vrijeme nije ograničeno, niko ne gleda na sat. Koliko god da čovjek živi, koliko god da se pati, život mu prođe u zadovoljstvu.
          Posebno mjesto u mom sjećanju ima petnjički viseći most na rijeci Popči, prvi viseći most u mom kraju, koji izgradi preduzetnik Hazbija Cikotić, a koji je duboko urezan u moje pamćenje. Kad je sagrađen, mi djeca smo pohrlili da prvi pređemo. A mostu istinski zapripsalo. Sastavio dvije odavno rastavljene obale. Savladao još jednu prepreku, zadovoljio ljudske potrebe. Spoji ljude. Iz znatiželje smo hodali novim daskama mosta, pokušavajući da ga zahipamo. U jednom takvom pokušaju padne mi papuča u rijeku. Šta sad? – pomislim.
Iako sam znao plivati, nijesam ni pokušao da je uhvatim. Niko od drugova nije smio skočiti u nadošlu rijeku. Papuča je nestala kao u bezdanu.
Skinuo sam drugu papuču s noge, uzeo u ruku i nastavio bos da skačem po mostu. Dok smo se igrali, brzim korakom naiđe Aljo, jedini šnajder u našem mjestu. Živio je boemski, nikada se nije ženio. U slobodnom vremenu prepričavao je događaje iz istorije, uvijek imao nešto da doda. Upamtio je Drugi svjetski rat. U istoriji koja je izučavana u školama neki događaji nijesu bili realno opisani, pa bi često isticao određene nepravilnosti. Na njegovom licu sam vidio da je sretan čovjek. Kad ga zahipasmo zajedno s mostom, nasmija se, pogleda u čelične sajle i u svom krojačkom stilu reče:
    – Pazite, djeco, konac se kida na tanko.
Aljo je povremeno bacao dinamite u rijeku i tako lovio ribu. Milicija je saznala da se bavi tim zabranjenim poslom i više puta ga opominjala. Zato je danas riješio da skine sumnju sa sebe. U Petnjici, u blizini Stanice milicije, nedaleko od džamije, uzvodno uz rijeku Popču krišom je postavio dinamit sa dugim sporogorećim štapinom. Pripalio štapin i u brzom hodu požurio preko mosta. Kad je došao pred Stanicu milicije, samo što se pozdravio sa milicionerom Dušanom, od rijeke se začula detonacija.
       – Svaki dan izričete na moj račun teške kvalifikacije, govorite da bacam dinamite u rijeku. Jesam li ja sad ovo bacio? – pita Aljo.
     – E, sad nijesi – odgovori milicioner.
         
Sunce se u međuvremenu ustoliči uvrh neba, sjenke postadoše kraće. Sporim korakom, mostom naiđe šutljivi Rasim. Čovjek nizak, obučen u šareni kaput koji ne priliči njegovim godinama. Na glavi je imao sivi kačket ispod kojeg je izlazila sasvim sijeda kosa. Pokraj mene je prošao šutke, izgledao ljut. S torbom okačenom o rame, neobrijan, više je ličio na nekog siromaha nego na prvog domaćina iz Grablja. Njegovo lice preplanulih jagodica, punačko, s pravilnim nosom i krupnim očima, bilo je kao u svakog trećeg čovjeka u tom kraju. Bio je neobrijan, zapušten kao da je krenuo na komisiju za prijevremenu penziju. Namještao je košulju koja mu je jedva stomak krila i cijedio iz sebe graške znoja koje sunce nije pilo. Poznat je bio po tome što je lijen, teško mu je bilo da se sagne, na postavljeno pitanje odgovori. I umjesto da on nas pozdravi ja njega pitam:
       – Kako je, adžo Rasime?
       – Ka brdo kad se otiska – izusti mrzovoljno i zamače u Jonuzovu prodavnicu.
          Narednog trenutka, mostom zakoračiše dvije djevojke u vezenim košuljama od ružičaste svile, po kojim smo pretpostavili da su sestre. U ovom kraju djevojke su bile na dobrom glasu zbog lijepog veza, pa je tako svaka djevojačka košulja morala imati neki vezeni detalj. Dok su njihovi koraci nježno dodirivali daske na mostu, gledajući krajičkom oka u moje noge, nešto su šaputale i smijale se u pesnicu. Kad su došle na kraj mosta, gušeći se od smijeha potrčale su kao da tog trenutka most treba da se sruši.

          Sunce je grijalo i na daskama mosta smo se osjećali kao u sobi. S obzirom da je ovaj uzani most namijenjen samo za pješake, nijesmo nikom smetali i mogli smo se duže vrijeme zadržati na njemu.
          Kada sam se konačno naigrao, na obali sam sakupio nekoliko ukrasnih kamenčića, na dlanu im vagao težinu i uživao u njihovoj posebnosti. Noseći papuču u lijevoj ruci, uzeo sam pljosnat kamen, zafrljačio ga niz rijeku i bos se uputio kući.
          Ljetnje sunce je nemilice peklo. Prašnjavi jezik ljeta grijao je moje tabane, dok mi se srce ledilo od straha zbog izgubljene papuče. U prolazu pored džamije sjenka je potirala moje tragove i prvi put u blizini Azemove kuće primijetih tugu malog cvijeta. Zgažen gumom auta, ispusti jasan pogled očaja. Nigdje one svježine koju cvijet treba da ima. Prišao sam i bez saginjanja pokušao, vrhom palca bose noge, da ispravim ugaženi cvijet. Ali uzalud. Ja ga ispravim, on ponovo padne.
          Nastavim putem a u srcu mi čami neki teško podnošljiv teret. Što se više približavam kući, sve više osjećam strah.
          Kad sam prošao pored vunovlačarske radnje zaškripaše ulazna vrata, izađe čovjek sa džakom vune pod pazuhom.
       – Ideš bos, a? – upozori me nepoznati čovjek.
        – Skroz bos – odgovorim.
          Konačno sam pred kućom. U avliji sam oprao noge, obrisao o otirač pred vratima i uz dva stepenika ušao u kuću. S obzirom da sam bio mali, nijesam imao neka posebna zaduženja pa moje dugo odsustvo od kuće niko nije primijetio. Niko nije primijetio ni gubitak papuče dok se ja ne iskazah. Sjedoh u ćošku sobe i gledam pognute glave, kao svaki krivac. Sa rukama na prljavim koljenima i s bojažljivim pogledom ispod trepavica, pogledivao sam majku, dok su me prožimali čudni hmurovi.
        – Što li se moj sin ućutao? – primijeti majka da se nešto desilo.
        – Izgubio sam papuču – odgovorim iz prve, pa šta bude neka bude.
       – Kako?
       – Pala sa visećeg mosta u rijeku.
       – Kakvog visećeg mosta, sine, zar si stigao do njega?!
      – Jesam – odgovorih, a u sebi mislim: „Čuj stigao, ja po njemu skakao do iznemoglosti.“
          Očekivao sam oštru reakciju, da će uslijediti kazna. Međutim, majka poćuta, blago se nasmija i tiho reče:
        – Dok je muških glava, biće i kapa.
          Nije mi bilo jasno šta je htjela da kaže, ja izgubio papuču a ona priča o kapama. Ipak u mojoj glavi nenadno zašumiše misli koje su unosile vedrinu, iznova im vraćajući radost. Neka čudna milina mi podiže prsa, a uzdah se napuni svježinom.
          Sljedećeg dana, u novim papučama, stigao sam do Plandišta.








RIJEKA

Duž prozračnih puteva prostranog Kožarevog polja puhnu jak vjetar, savi rijetke borove, očeša Sadrigaću, uputi se dolinom Ciglena i diže zaspalu maglu. U istom trenu vjetar puhnu iz pravca Musine jame, rasprši zadojačeni kišni talas i maglu koja se, kovitlajući u pramenovima, spiralno dizala iznad brda i u nasijevnicama nestajala ka Obrovu. Ljudi iz Dobrodola još nikada nijesu upamtili takav vjetar. Govorili su: „Bog kažnjava, izašlo se iz dina“, pa sve do „približavanja kijametskog dana“. Dok je mećava brusila visoka brda, dolje u župi kap kiše nije pala, ali je nakon sat vremena, između žednih bašči zažuborila mutna Radmančica.
     Desno u daljini, gdje visoki valoviti horizont plovi na talasu gustog četinara kao da je drugi svijet, gnijezdi se toplina zalivena tankim oblacima, koja se miješa sa šumom, neprimijetno spušta na nisko rastinje, a malo dalje bijeli krši dižu se u nebo kao mlaz mlijeka.
Osokoljena svojim žuborom, mala rijeka Radmančica se kod Hilmove njive pomiješa sa bistrom Popčom i kao kad se kvasac uspe u vareniku nesta u njenim talasima. Dozivanje djece i pjev voda uz simfoniju vjetrova slijevali su se u jednu čarobnu pjesmu.
Gledajući iz Ravni, Samir zabrinuto razmišlja šta može donijeti neprestani šimšik i jak vjetar, ali se ipak raduje što će sutra, za Aliđun, ići na Lađevac. Kad je izašao iz kuće, putem nikoga nije bilo osim pasa lutalica koji su pretresali kante za smeće, čija zveka je donosila još veću sumnju. Obišao je avliju, pogledao lijevo prema putu, ispravio obaljenu vaznu onako kako se uzima lomljiva stvar i namjestio na trotoaru. Sjeo je na klupu i u tišini se sjetio priče koju je njegov otac bezbroj puta ispričao.
U ovom kraju – govorio je otac – nekada su živjeli vrijedni ljudi. Šarali malo tamo-amo i otišli. Ali, čovjek nije biljka da se rodi i umre na istom mjestu. Jedan od tih ljudi je Rašid Bošnjak iz Hazana, visok i snažan čovjek, ravna mu nije bilo u Bihoru. Preko ramena mu je imao cijeli metar. Njegov otac Ramo Fulurija, poslije austrougarske okupacije došao je iz Bosne, sa Tjentišta. Krenuo za Tursku, ali kad je došao tu, zadržao se i dobio prezime Bošnjak. Kad bi se Rašid pojavio na Lađevcu, bacio kamen s ramena, sakupila bi se rijeka naroda. Tri godine mu niko nije mogao prebaciti. Mamio je ljudsko divljenje i djevojačke uzdahe. Jedna djevojka mu je sama došla i njegov otac je istog trenutka vratio. Neće on grijeha ili, nedaj bože, da koristi lakomislenost mlade djevojke.
Jedne godine na Lađevcu ljudi bacaju kamen a među njima žandar Pavle, koji svima prebaci i ode u hladovinu da odmara. Čak je neke ljude bilo strah da bace kamen dalje od žandara. Dugo su tako bacali a onda se pojavi Rašid. Za njim ide neki Musa iz Vrhova, zasuka talagan, začešlja kosu, nakašlja se, istrže frulu iz pojasa i poče da svira. Od miline da ga slušaš. Rašid se okrenu prema njemu, veselo udahnu zrak, lijevom rukom prebrisa bradu, zadovoljno poravna bore na čelu, i baci kamen dalje od žandara, što su prisutni aplauzom pozdravili. Zatim priđe sviraču, sa lahkoćom ga podiže u zrak i dok svira, nosa ga na svojim ramenima...
Dugo je žandar pokušavao baciti kamen dalje od Rašida, ali nije uspio. Bilo mu je krivo pa ga je pokušao predstaviti kao čovjeka sa strane.
       – Ti nijesi odavde – reče žandar. – Kad bacaš kamen podvijaš mali prst, a tako rade Bosanci.
      – Ja sam odavde, ovdje rođen. A što podvijam mali prst nema veze, to sam od oca naučio – reče Rašid.

    Samirovo prisjećanje prekide neki glas.
       – Evo mačuga, podupri se malo – pomaže čovjek nekom od saputnika da preskoči kanal za navodnjavanje i nastave dalje put u pravcu grada. Drugi čovjek, zdepasta ljudska figura, navodio se ustranu pa se mogao steći utisak da korača dosta nezgrapno. Zaobiđe lokvu u kojoj su se oblaci jasno uslikali, ali se navodio kako bi lakše izašao iz baruštine.
     – Ova rijeka je korisna, vidiš kako napaja ove pitome livade. Ali ujesen se izlije, počne da ševrda lijevo-desno. Teško je zauzdati – govori Mifto, sporo koračajući.
       – Rijeka uvijek ide svojim putem. Ona se izliva zato što ljudi sužavaju njeno korito. Tada postane mrzovoljna, nekada se razbjesni, izlije na sve strane. I rijeke imaju dušu. Zar se ti ne bi ljutio da ti neko stane na put? – pita Idriz.
Dok vrhovima brda leluja pramen tanke magle, u dolini drveće spava, mirno kao i kuće. Mifto se zamisli i zagleda u cestu koja pod puškomet vodi niz dolinu. Ispod puta žuborila je rijeka Popča, sva u sitnim talasima koji uspavljuju nestajući ispod oronulog drvenog mosta. Oko rijeke vjetar je budio vrbe, koje u jednom trenutku zatreptaše kao dječiji aplauz.

Sutradan rano ujutru, sa rancima na leđima, put Lađevca uputi se desetak momaka, sa njima i Samir. Dok su koračali, na drveću je svjetlucalo lišće pod tankim slojem rose. Desno od njih prolazio je uzan put, koji se prosto nije vidio od kopriva i sitnog rastinja. Idući uzanim putem, pažnju je privukla oronula Kršića kula, čija razigrana kamena fasada iskazuje umijeće majstora koji su je gradili i koja neodoljivo privlači, a nedaleko od nje Rastodera vodenica, koja se javljala promuklim glasom. Sjeli su pored kule da odmore, da bi se nakon par minuta Samir oglasio:
       – Meni se drijema, bolje je da krenemo.
       – Možda si u pravu, jer ako zaspimo pored ove lijepe zidine ko će nas probuditi?... – prokomentarisa mudri Hamza.
Što su više pješačili, put je bio strmiji, klanci tješnji, a potoci sve jače pjenušali.
Po desnoj strani, jednako strmim stazama hmiljele su kolone ljudi, žena i djece. Izgrebanih stabala, čiju su koru za Petrovdan djeca gulila za lile, listale su se breze a zvonile suhe trave. Gusta međa kao trnati gušter, polovila je obližnju livadu na dva nejednaka dijela. Momci su prešli rječicu, umili se i nastavili putovanje. Put je vodio uz kamene brijegove i ulazio u šumu raznog drveća. Kad su zašli u četinar, sav ispunjen svježinom i u kojem je potpun red, mir i tišina, udahnuli su pune grudi zraka. Kao u parku su bile prokrčene staze, posute homorovim šišarkama. Šušanj gaženih šišarki remetio je prijatnu tišinu i ispunjao cijelu okolinu, a krckanje suhih grančica pod nogom davalo je utisak da su na vatri. Jedre i visoke smrče pravile su hlad, pa su činile zadovoljstvo ravno onom kada se čovjek u najvećoj vrućini osvježi hladnom vodom. Sasvim tih, čuli su cvrkut ptica. Osjećali su miris smole. Vidjeli vjevericu kako se vješto penje uz drveće.
Kada su izašli iz šume, dolina se osjetno suzila a sunčevi zraci pobadali pored njih kao kose trake, koje su treperile, virtuozno mijenjajući oblik u visini. Zakoračili su strmim livadama. Po desnoj strani vidjeli su žuta ječmena polja i zeca u punom trku, kao da nije nogama doticao zemlju. Vidjeli su slikovitu klisuru na čijem rubu raste samac bor. Ugledaše zrele loptaste gljive i počeše udarati nogama, a one su puštale nešto poput dima. Prostrane livade na kojim se cvijeće pristojno okrenulo suncu, niske kleke, panjevi koji su izvirivali iz trave, čičvarje homorika i po koja usamljena jela, te svo okolno kamenje, činili su prekrasan pejzaž koji se može vidjeti samo na ovoj planini. Bivalo je sve ljepše i mirisnije, sve je blistalo u hiljadu šara, iz dna vrela pa do bistrih planinskih visina.
      – Vadi tranzistor! – dobaci neko prvom u koloni.
      – Gdje je češalj i ogledalo? – pita Midhat, dok se Muso tiskao da se prvi ogledne.
       – Samo polako, svi ćemo stići da se dotjeramo – uključi se Emir.
       – Bez žurbe, stižemo na vrijeme – dodade Smajo, koji je obrijao glavu kao što čine momci što počinju da ćelave.
Muso se okrenu nizbrdo. Pored jedne krnje smrče koju su bezbroj puta udarali gromovi, zauze mjesto koje mu je ustupio Emir. U dolinici poput fildžana, gdje se poslije obilne kiše obavezno zadrži pridošla voda, vidjela se koliba ispred koje su skakutali jarići, koji su se u grupama odvajali i igrali na livadi. Orao se uzdiže visoko u nebesa, kokoške zarakoljiše, ču se lavež pasa. Muso namjesti durbin na oči i u stilu izviđača započe čvrstim glasom, precizno formulišući svaku rečenicu:
      – Momci, odavde se vidi kao na dlanu. Vide se vijugavi putevi, šume. Vidi se komadić livade i ograda od vrljika sa gornje strane, odakle stoka najviše navaljuje. Da vidite, jel' ovo Poroče? Jeste...
       – Šta li drug posmatra? – dobaci Žuti i od radosti poče da trči u krugovima kao ždrijebac.
      – Osmatra k'o izviđač – uključi se Smajo, prolazeći pored tora i kućera u čijoj blizini lijeno zalajaše dva povezana psa tornjaka. Kućer je bio veličine kreveta u kojem dvoje mogu komotno da spavaju. U njemu se noću spava i pazi stoka od divljači. Sav je od drveta, čak i zaklop, a pokriven je okorcima i nalik je na kamp-kućicu. Ljeti se u njemu prijatno spava: osjeća se miris planine, čuje cvrkut ptica, disanje ovaca, svaki glas, svaki šum...

Popeli su se na brdo sa kojeg su se sa oblakom mogli rukovati. U jednom trenutku oko njih se otvori širok vidik. Gledali su radoznalim očima i uživali u nesvakidašnjim ljepotama planine. Omamljujući ih ljepotom, otkriše se zelena njedra pitomih bihorskih dolina. Komovi kao dva zuba štrče visoko, vesele se zaneseni u nebesku modrinu, punu sunčeve svjetlosti. Sa tog mjesta vidjeli su i beranski aerodrom, koji se bijelio na suncu, prav kao svijeća. Lijevo od njega, zmijski je vijugao Lim.
Livadama cvijeće zaplivalo, nabreklo od gustog mirisa i raznovrsnosti boja, guši se u ljepoti. Brojna stada se bijele prostranim padinama a zvuk zvona odzvanja kao goč. Na sve učestaliji zvižduk čobana, stada su žurila vrhovima brda i prijavljivala svojim torovima. A onda se sa visova začu pjesma:
         „Oj planino plemenita,
         Arslan momče tebi hita!
         Dok je mene pjesma nek se čuje,
          dođe i Sena da me obraduje...!“
   
Sastavljena od nježnih tonskih preliva i uvijena emotivnom toplinom, pjesma nikad ljepše nije odjekivala ovim brdima. Iz temelja ih okuraži i iznova probudi njihova osjećanja.
Momci su stigli na Lađevac baš pred početak trke konja, nešto oko podne. U šali zaboraviše na umor, začešljaše kose i jordamli zagaziše gustim tipcom kao tepihom. Jedino je Žuti imao na sebi odijelo. Bio je sam sebi lijep kao da danas, osim novog ruha, ima i novo lice, i nove misli i novo ponašanje. Bili su veseli, na njihovim licima se nešto rumeno izvezlo.
Rijeka svijeta se slila iz svih krajeva Sandžaka, prekrila vašarište i brdo sa kojeg posmatraju trku konja. Narod se sjatio ka putu i odredio pravac kojim će konji da prođu. Stvori se gungula, ču se vika, pokliči. Sikću konjske kopite kao da su potkovani vatrom. Neko povika: „Ha, sokole!“ Oni zainteresovaniji se tiskaju da priđu bliže i gotovo otvorenih usta prate trku.
Na jednom doratu jaše mršav konjanik. Popustio dizgine, zalijepio se konju za leđa i smjelo podvikuje. U ruci drži kandžiju kojom samo zamahuje.
       – Ko je onaj binjadžija na doratu Sulja Kalića? – držeći lijevu ruku iznad očiju a desnom brišući znoj sa čela, pita čovjek.
        – Alahber Pašo Lekić s Pešteri, zvani Tago – odgovori neki brkajlija.
        – Čuš Tago. Kod nas dijete čim prohoda, daju mu nadimak. Kad pođe u školu daju mu drugi. Kad ode iz svog mjesta, daju mu treći...
        – Sa ovakvim binjadžijom mora prvi stići na cilj, vješt neki čovjek.
        – Ne trči binjadžija, nego konj.
        – Jeste, ali dobar binjadžija je konju peta noga, moj prijatelju.
Nezadugo, gdje nebesa naslanjaju svoja široka pleća, gdje vidik puca na sve strane, dorat se prvi pobode uvrh brda i svojim tijelom pocijepa nebo. Radosna što je prvi došao na cilj, gomila ljudi se za tren obrete oko dorata. Jedan momak ga prihvati za uzdu, nastavi da ga vađa a ostali sa lakoćom digoše Taga na ruke i nastaviše da skaču od sreće.

Samir gleda trku konja, ali njegovu pažnju privuče i druga strana. Dođe na mjesto gdje ljudi bacaju kamen i ugleda ono što je njegov otac često pričao. Ovoga puta kamen baca Elez Šabotić iz Tucanja, čovjek dvometraš, jakih mišića, debelog vrata, širokih dlanova, čvrstih ruku po kojim su se prostirale nabrekle žile. Uzdignute glave na kojoj se isticalo široko naborano čelo, baca dalje od svih. Pokušava se približiti Huka iz Boljara, vrijedan čovjek, uzak u struku i požidak, koji imađaše mišićave ruke i debele obrve. Ljudi su posmatrali i zaključivali da on nema šansi, kao što nije imao šansi niko prije njega, ali svi šute, plašeći se da ipak ne pogriješe.
Lađevac vrvi kao mravinjak. Istovremeno se igra na desetine kola, miješaju se zvuci harmonika. Preko dvadeset hiljada ljudi, žena i djece došlo je na ovu prelijepu planinu – ključara ljepote, planinu koja kao da je sa drugog kopna donijeta. Prisustvuju događaju koji se dešava samo jednom u godini.





                                                                                                                                         
___________________________________________
___________________________________________



KRŠIĆA KULA

 Uvrh pitome petnjičke doline, nalazi se drevna Kršića kula, jedina te vrste u Gornjem Bihoru.  Ova nesvakidašnja građevina prilagođena je nekadašnjem načinu života i iznjedrila ljude koji su po dobru obilježili prvu polovinu prošlog stoljeća. Svojom arhiktekturom baca u sjenku slične građevine koje su u drugim sredinama odavno renovirane. Ovakve građevine postojani su znakovi, koje ni najjači vjetar ne može da izbriše. Ona je naša sjenka, ogledalo naše istorije i previše velika da bi se uklopila u prosjek ostalih.

U ovoj dolini, u drugim dolinama i brdima ovog zaboravljenog kraja živjelo se stoljećima i nisu se mogla vidjeti brda na istoku i brda na zapadu. Često se nije znalo odakle vjetar puha, odakle sunce grije.

 Iz kule se sve do početka Drugog svjetskog rata, upravljalo petnjičkim krajem. To je građevina koja je u sebi sačuvala mnoge tajne, bila stjecište mnogih susreta. U njoj je uzidana memorija jednog vremena i umijeće građenja, koje je rijetko na ovim prostorima. Za razliku od ljudi, kuće su u prednosti i ne moraju da imaju svoj kraj. Međutim, iako se grade da nadžive svoje graditelje, ako ljudska ruka ne pokuša da pomogne, kuća brzo nestaje. 

Danas u ovoj pustoj ljepoti, dok čami prazna i poplašena, pod njenim oronulim krovom ptice svijaju gnijezda. Zidine se osipaju, gravure urađene vještom graditeljskom rukom truhnu. Na prozorima vise izvehčali kanati a divan strči kao zapušten zub. U širokoj avliji umjesto cvijetnjaka izrasle su koprive i šiblje. Dotrajala je svježina i miris cvijeća. Mnoštvo tragova jedan drugog zatiru.

Kada dođe proljeće, oko nje se i dalje prolama behar, bašče mirišu. Sav taj behar unaprijed govori kakav će rod biti. Oko nje se i dalje šarene nježni svjetluci i sazvježđa žutih maslačaka. Ona vremenom nestaje, kao da su zamrznuta sva brda i doline, kao da su stale sve vode bihorske.

 

Ova kula može da oživi i popravi vrijeme... Da popravi vrijeme može i vodenica koja je bila nedaleko od nje (kod lučnog Reškovog mosta). Dok ljudi ovog kraja odlaze, vrijeme mogu da poprave i druge kule i građevine, ali ako se nešto ne uradi za ovu, teško da će neko čuvati druge.

Kad ljudi svoje vrijednosti prezru, prezru sebe. Kad prezru sebe, prezru ih drugi.

 

Još za vrijeme turske vladavine, vlasnik kule Kršić Rahman i kasnije njegov sin Galjan, su bili vrlo sposobni ljudi. Kad je Turska napustila ove prostore i Crna Gora uspostavila svoju vlast, Galjan je bio vodeći pisar u opštini Petnjica. Bio aktivan i često u zaštiti građana Gornjeg Bihora. Bio je član delegacije koja je išla kod kralja Nikole na Cetinje, da se žali na ugroženost Bošnjaka toga kraja.

Sa grupom istaknutih Bihoraca i Kršić Tahir se 1913. godine u dva navrata napismeno obraća kralju i ministru na Cetinju i žali na pritisak vlasti.

Kada je austrougarska sila nahrupila da pokori ove prostore 1914-1918. godne, Bihor bio zatamnjen dimovima iz popaljenih kuća a narod očekivao pomoć iz neba, Galjan se stavlja u službu svog naroda. A kada je Petnjicom prošla crnogorska vojska, pripremio je ručak za vojsku a komandante smjestio u kulu.

Poslije završetka austrougarske sgresije, Galjan je bio politički aktivan, da bi 1927. godine bio vijećnik Zetske banovine. Postao je poslanik u Skupštini Jugoslavije i predsjednik opštine Petnjica sve do njegovog ubistva 1934. godine. Poslije njegovog ubistva, njegov sinovac Šefkija, koji je bio pisar u opštini Petnjica, postavljen je za predsjednika opštine. Sa početkom Drugog svjetskog rata Šefkija je vodio miroljubivu politiku. Poslije rata, 1945 godine nevino je osuđen na smrtnu kaznu i na brzinu strijeljan.

 

Kasnije se kula uhvati u kolo svog i usuda stanovnika ovog kraja. Zub vremena je nagriza, nema niko da joj pomogne. Loše je kad naša djeca vide tu prelijepu građevinu. Vide je onako lijepu i nesvakidašnju. Bez prošlosti smo kao bez kućnog temelja, a ispred nas su nedokučive daljine, potrešene do tišine.

 

Bošnjaci imaju lijepih osobina, imaju i jednu mahanu; da im svoj čovjek postaje tuđ, a tuđ svoj.

Ne bi dobro bilo da se sve ovo krivo shvati, ili, da se desi ono gore, da se podijelimo, kao kad se nekada jedno bihorsko selo podijelilo u dva tabora. Jedni su bili protiv šumara, drugi za šumara. Oni što su protiv šumara nijesu smjeli osjeći biljke drveta, ali zato, ni oni što su za šumara, nijesu smjeli sjeći drva, jer bi njegovi protivnici odmah javili miliciji. Tako šumu niko nije koristio a šumar nije morao puno da se angažuje na poslu. Išao je od kuće do kuće, ispijao ljutu bihorsku šljivovicu i mezio domaći sir...

 

Česme i mostove podižu dobročinitelji kao svoje zadužbine, da bi pomogli ljudima. Ljudima bi od pomoći bila renovirana kula, koja kao muhadžer čeka pomoć.

Kula je nadrasla vlasnike i vrijeme, ona više ne smije da bude ničija.

U cilju očuvanja arhitektonske baštine, a potom i mjesta uopšte, ima se šta ponuditi i turizmu. Ovo su male stvari, ali velike za Bošnjake ovog kraja i šire. Sa njom smo svi zajedno bogatiji.

Treba uraditi pristupni put, renovirati ovu staru bošnjačku kuću, koja može da bude inspiracija, mjesto gdje će se čuvati naša zaostavština i biti centar brojnih umjetničkih događaja. Može da bude muzej, u njemu biblioteka i drugi eksponati.

Za ovakve poduhvate sam spreman pokloniti 1000 knjiga-naslova.

 

Istorija će sigurno reći svoj sud, ali i mi imamo obavezu da učestvujemo u njoj.








SANDŽAČKI GAZIJA OSMAN RASTODER

Sarajevo 2002.

Ovu knjigu posvećujem mojim roditeljima kojima sam beskrajno zahvalan za sve što su mi pružili u životu


UVOD

ODBRANA KAO NEMINOVNOST

Ova knjiga je rezultat mojeg dugogodišnjeg istraživanja ratne tematike u toku II svjetskog rata u petnjičkom kraju tj. Gornjem Bihoru.
Svi dosadašnji pokušaji pojedinaca da se obrade ovi događaji bili su nedovoljni. Pisani su, čast izuzecima, kratko, jednostrano i bez činjenica. Riječ je o Bošnjacima koji su bili u redovima Muslimanske milicije, borili se i odbranili svoje domove. Upravo, i oni zaslužuju sve pohvale i imaju velike zasluge u stvaranju SFR Jugoslavije. O njima sa ponosom možemo govoriti, jer su spasili bošnjačko stanovništvo od četničke kame i istrebljenja.
Posebno su bili na visini svoga zadatka na početku II svjetskog rata, kada su ostavljeni na milost i nemilost četnicima. Na početku rata partizanski pokret nije bio dovoljno masovan i uspješan, a trebalo je sve te strahote rata preživjeti.
Čovjek koji je sve to uvideo na vrijeme, organizovao odbranu i stavio se u zaštitu svoga naroda bio je efendija Osman Rastoder u svom narodu poznat kao Mula Osman. Njemu pripadaju ogromne zasluge za opstanak Bošnjaka u Gornjem Bihoru i šire.
Sticajem okolnosti do tančina sam upoznat sa svim tim događajima, jer braneći Gornji Bihor od četnika zajedno sa Mula Osmanom poginuli su moj djed Zumber, predratni kmet opštine Petnjice i amidža Hakija. Poginuo je u pećini Hodrovica mojeg djeda brat, Rastoder Desto-Daka. Braneći svoj narod poginuo je veliki broj moje rodbine. Na stotine puta sam se naslušao tužnih i jezivih priča. Priča i uzdaha mojih djedova i nana, mojih roditelja, rođaka, daidža... Mnogi od njih nijesu među živima. Umrli su sa bezbroj rana u srcu.
Ovo je ujedno pokušaj da se taj mračni dio istorije osvijetli, da se kaže istina o onome što se dugo vremena krilo i zamagljivalo. Bošnjaci trebaju imati svoje viđenje i svoje mišljenje o Muslimanskoj miliciji.
Dužan sam izraziti zahvalnost sandžačkim gazijama i šehidima koji su herojski branili svoj Sandžak. Iz objektivnih razloga nijesu imali neki veliki plan za Sandžak, ali nijesu bili ni za "San u džaku".
Ovim ispunjavam i svoju obavezu prema njima i dajem skroman doprinos u istorijskom i duhovnom pogledu, prema svojim precima i narodu kojem pripadam.
Safetbeg Bašagić (1870-1934), pjesnik koji je dokazao mogućnost duhovnog izražavanja Bošnjaka na najvišem nivou kulturnog iskazivanja istoka i zapada, kaže:
"Jedan narod može izgubiti moć i gospostvo, slava njegova oružja može isplaviti, bajrak kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova-kratko rečeno, jedan narod može doživjeti pravi politički, socijalni i ekonomski fijasko, u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak ima nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom". On dalje kaže opisujući taj narod i njegovu religiju.
"U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače-ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrijedio kada je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima."

Događaji koji su prikazani su autentični, sakupljani su od aktera tih događaja, dok am za jedan dio konsultovao relevantnu istorijsku građu. Za privođenje kraju ove zaboravljene ratne teme iz Bihora posebnu zahvalnost dugujem: prof. dr. Raifu Hajdarpašiću, književniku Fehimu Kajeviću, prof. Sabahudinu Durakoviću, te prof. Kemalu Hotu, koji su mi pomogli da se ovaj rad privede kraju.


U svojoj opstojnosti Bošnjaci Gornjeg Bihora se nijesu dali iznenaditi. Komandant Osman Rastoder dobrom organizacijom u odbrani svoga kraja odvraća svakog neprijatelja, a u svom narodu dobija sve veći ugled i postaje heroj svog naroda.
Dobijao je prijetnje sa četničke strane i u pojedinim njihovim napadima, da bi uplašili bošnjačko stanovništvo, su pjevali:

Oj Osmane Rastodere,
evo Pavla da te dere.

Pavle je bio zloglasni četnički komandant.
Tu istu pjesmu su pjevali na Mitrov dan 8. novembra 1941. godine kad su napali na Petnjicu: kuću Osmana Rastodera i kuću predsjednika opštine Petnjica Šefkije Kršića, (kada su ubili devet nevinih ljudi, Bida Muratovića su izmasakrirali, Zitu Muratoviću su osjekli glavu... detaljnije opisanu u knjizi SANDŽAČKI GAZIJA OSMAN RASTODER), a za koji su komunisti kasnije napisali, da je to bio partizanski napad, i za koji niko nije odgovarao ni dan danas.





O S M A N   R A S T O D E R

Osman efendija Rastoder, od oca Avdulaha (Muratovog) rođen 1882. godine u Radmancima - Petnjica. Završio je šest razreda turske medrese u Đakovici, tri razreda u Novom Pazaru i tri u Carigradu. Službovao je u osnovnim i narodnim školama, bio vjeroučitelj u Petnjici i Savinom Boru od 1926. godine, i imam matičar u Petnjici od 1929. godine. Bio je predsjednik džematskog Medžlisa. Dekretom Uleme Medžlisa iz Skoplja postavljen je za imama matičara u Petnjici, mada je ovu dužnost obavljao i ranije. Prije njega ovu službu obavljao je Hajdarpašić Fehim.
Rođen je u uglednoj porodici od oca Avdulaha i majke Umke, rođene Kurpejović iz Rožaja. Osmanov otac je bio hodža i osim njega imao je još dva sina. Osman je još kao dječak imao sklonost i prirodnog dara prema knjizi, bio je odličan učenik. Bio je jedan od prvih školovanih ljudi i vrlo uticajna ličnost u tom kraju. Poznavao je turski, arapski i albanski jezik.
Živio je u Radmancima na lokaciji u blizini kuće Hakije (Mehov) Rastodera.
Ženi se sa Pašom Hadrović iz obližnjeg sela Vrbice, sestrom čuvenog komite toga kraja, Saita Hadrovića. Sa svoja dva brata i ocem odlazi 1915. godine u Tursku. Ostavljaju imanje neprodato pa crnogorske vlasti 1919. godine na tu zemlju naseljavaju braću Bogavac: Mila, Sekula i Stojana, dok se njihov četvrti brat naseljava isto na dobijenu zemlju na Boru. Dio te zemlje Sekulova žena Zorka je, prodala Rastoder Hilmu i Hivzu. Hilmov djed i Osmanov djed su bili braća.
Međutim, Osman nije mogao dugo vremena da se navikne na klimatske uslove u Turskoj pa se nakon četiri godine vraća u rodni Sandžak. Njegov otac sa svoja dva sina ostaje tamo.
Po povratku u Sandžak nastanio se u Novi Pazar gdje se ženi Hajrijom Šaćirović. Nakon izvjesnog vremena Osman dolazi u rodno Radmance sa dvije žene i nastavlja da radi u mektebu u Savin Boru. Od 1926. godine vrši službu imama, u džamiji u Petnjici i radi kao učitelj vjeronauke u Osnovnoj školi u Petnjici.
Sa prvom ženom Pašom imao je sinove: Avdulaha, Sulja i Huseina i kćerke Nurku i Feridu. Nastarijem sinu je dao ime svoga oca, što je bilo uobičajeno u to doba.
Sa drugom ženom Hajrijom imao je dvoje djece, kćerku Mejremu i sina Ismaila koga su zvali Smajo.
Početkom II svjetskog rata, zbog straha od četnika organizovao je oružane formacije, takozvanu "Muslimansku miliciju" za odbranu Bošnjaka na području Gornjeg Bihora.

Rastoder Osman, poznatiji kao "hodža Rastoder" septembra mjeseca 1941. godine organizuje jedan odred Muslimanske milicije koji je djelovao na prostoru tri sela (Petnjice, Vrbice i Trpezi) koja se nalaze u Gornjem Bihoru. Septembra 1943. godine, kada je na ovim prostorima formiran Muslimanski-partizanski odred i kada je razoružan tomašnji italijanski Garnizon, ova se Muslimanska milicija rasformirala, a Osman Rastoder i Đule Agović, jedan od komandira milicije prešli da žive u Rožaje gdje su nastavili borbu.
Tako piše Mustafa Memić međutim, u Rožajama su samo povremeno išli a sve do kraja 1944. godine su bili u Gornjem Bihoru.

Osman je bio odvažan branitelj bošnjačkog stanovništva i veliki misionar islama. Sa početkom rata iskazuje velike sposobnosti u organizovanju odbrane svog kraja. Tako stiče još veći ugled u svom narodu.  Bio je izuzetno mudar i sposoban čovjek. Bio je srednjeg rasta, crnpurasto lice i imao je brkove. Na glavi je nosio fes opasan ahmedijom. Imao je krupne oči, guste obrve, pogled blag, a govor nafakali i jasan. U njegovom se tijelu krila blaga ljudska narav. Bio je odvažan i hrabar, čovjek koji je shvatio da je vrijeme surovo, da mu život nije samo dat, već zadat. Bio je strog, ali pravedan. Poštovao je druge narode, ali je očekivao da i on bude poštovan. U istoriji je ušao primoran ličnom neslobodom i opasnošću da bude ponižen i uništen zajedno sa svojim narodom. Dao je pečat vremenu u kojem je živio, a vrijeme je bilo surovo i neizvjesno, ne samo za njega, već i za njegov narod. 









----------------------------------------------------------------




PRIČE IZ MOJE KNJIGE "BAŠKA PRIČE" u kojoj ima preko trista kratkih priča
_______________

AALAHEMANET

Nakada davno u Sandžaku se dešavalo da momku isprose djevojku a da se prije toga dvoje mladih ne vide. I pored takve ženidbe, zbog obostranog poštovanja takvi brakovi su većinom bili uspješni.
Na jednoj svadbi u Bihoru, mladoženja Harun ide u đerdek i zatiče tri žene. S obzirom da nije poznavao ni svoju buduću suprugu na trenutak se zbuni. Jedna žena odmah ustade i odlazeći iz sobe reče:
      _Allahemanet.
U sobi na trenutak ostaju dvije žene koje jedna drugoj namještaju šamije. Mladoženja ih pogleda i poželje da ljepša bude njegova žena. Međutim, kad popravi šamiju ljepša žena ustade i procijedi kroz zube:
         _Allahemanet.
Kad mladoženja vidje sa kojom ženom osta, odlazeći iz sobe uvrijeđeno reće:
          _Allahemanet.


 ZAUZELA MJESTO NAJBOLJE ŽENE

          -Kako si Avdija? - pita ga komšija.
         -Dobro je, nije loše - odgovori  Palamar Avdija.
         -Dobro je kad supruga može da te posluša.
          -Sluša, a i treba da me sluša, jer je zauzela mjesto najbolje žene.

 

SINE, JA SAM TVOJ BABO

Nakon boravka u skopskom zatvoru, interniranja u Njemačku i završetka Drugog svjetskog rata, poslije osam godina odsustva od svoje kuće Pljakić  Mustafa dolazi svojoj porodici u Godočelje. Tek tada saznaje da mu je supruga Malka umrla odmah po njegovom odlasku a sin Rafet koji je imao pola godine kad je Mustafa otišao u zatvor, nepunu godinu kad mu je majka umrla se nalazi kod amidže Amira na Ponor.
Mustafa dolazi na Ponor i sretne dijete kako čuva ovce.
           -Ko je čobanin ovim ovcama? - pita Mustafa.
           -Ja - odgovori dijete.
           -Koliko imaš godina?
            -Osam ipo.
            -Čiji si ti?
             -Pljakić Mustafe - odgovori dijete.

Kad je Mustafa čuo iz dječijih usta svoje ime i prezime, umalo ne pade. jedva se susdrža na vlažnoj crvenkastoj zemlji. Kao da mu se Ravništa i Ponor okrenuše oko glave a Kleča i Lađevac natovariše na leđa. Stade skamenjen sa očima izgubljenim u sebe. Požutje kao maslačak, smanji se kao mramor. Da ne bi pao, suvrnu se i raširi noge. Učini mu se da Njemačka lokomotiva zazvižda, da ga voz pregazi ali ga ne dokrajiči. Pokušava da se pribere, da nađe neku prikladnu riječ. Oči prepune suza mu zakloniše vid. Iz njih zasija tama, a onda polahko poče  da izlazi blaga toplina. Kao da nagovještaj pustinje okiti njegove mrežnjače nekom staklenom pregradom, kaja se čas odbija, čas upija svjetlost. Sav taj prizor se može pripisati radosti koja se samo nagovještava.
Najzad iskorači tromim korakom. Svojim mršavim rukama, koje utopli kao runom vune, čvrsto zagrli sina koji je još kao beba ostao bez majke, kojeg osam godina nije vidio. Uze ga u naručje, okrenu se ukrug, očima preletje Lađevac, Bjelasicu, Komove i nakon nekoliko trenutaka koji za njega bjehu vječnost, izusti:
               -Sine, ja sam tvoj babo...
 

NAGODBA

Za razliku od drgih mjesta u Sandžaku, Bihorci nemaju tradiciju u poslovima trgovine. Poslije prodaje volova na pijaci u Petnjici, kupac pita prodavca:
           -Mi se nagodismo oko cijene, a sad da se dogovorimo oko isplate.
           -Što oko isplate?- pita prodavac Latić Bido.
             -Pa, ja bih ako može, da ove volove platim iz dvije ili tri rate.
             -Može vala i iz deset, ali da se svaka rata isplati do akšama - hladnokrvno odgovori Bido.


BAJRAM HODŽIĆ U BIHORU

Hodžić Bajram je rođen 1928. godine u selu Zastup kod Prijepolja. Otac Abid je porijeklom iz Kolašina, odakle je 1878. godine, poslije Berlinskog kongresa protjeran. Iz Zastupa je nakon određenog vremena prešao u Vuču u rožajskoj opštini.
Bajram izvjesno vrijeme radi kao stražar u preduzeću "Gornji Ibar" u Rožajama, gdje je zbog svađe istjeran sa posla. Od tada postaje putujući fotograf i upoznaje sva sela u susjednim opštinama. Tako hodajući, primijeti seosku ljepoticu djevojku Dazdarević Mahiju koja ubrzo postaje njegova zaručenica. I pored protivljenja svojih roditelja Mahija se udaje za Bajrama i skupa idu od kuće da ih ne bi neko uznemiravao. Mahija se ubrzo kaje i pokušava da napusti Bajrama ali on ne dozvoljava. Od tada počinje drama koja prerasta u tragediju.
Dok se 1957. godine, odmetnik Bajram krio po planinama i gudurama Sandžaka, bježeći miliciju zbog nasilnog odvođenja djevojke Mahije, dotle su se o njemu ispredale razne priče. Posebno je postao čuven kada je počeo da pravi spisak svojih budućih žrtava, kako bi iskalio bijes na ljude koji su mu, po njegovom mišljenju učinili zlo. Optužen je za trideset i sedam teških krivičnih djela, od kojih osam ubistava. Njegovi zločini su se sve više uvećavali. Uvukao se strah i nesigurnost kod stanovnika Sandžaka i šire.
Jednog dana u Donjem Bihoru milicija mu ulazi u trag. Bježeći preko nekih bara, Bajram ostaje bez obuće  i bos dolazi u selo Crnču. Prolazi pored mještanina Vuković Periše i usplahireno govori:
            -Druže, daj mi te tvoje opanke.
            -A, šta ću ja? - pita Periša.
            -Šta god hoćeš.
            -E, bogomi na dam.
             -Ja sam Bajram Hodžić, opanke ovamo! - povika Bajram.
              -Bajram Hodžić? - iskolači Periša oči.
             -Da, da.
              -Evo ti, evo...  Hoćeš li i naglavke? - pristade Periša.



ŠEFTAGA

Spahić Šefto je čuvao koze obroncima Radulića (opština Bijelo Polje) kad je naišao odmetnik Bajram Hodžić.
             -Merhaba čovjeku - pozdravi ga Bajram.
             - Merhaba i u kofte - odgovori Šefto.
             -A, ko si ti?
             -Ja sam Šeftaga.
             -Kad si aga pare ovamo.
             -Nemam ti ja prebijene pare.
             -Kakav si ti aga kada para nemaš?
             -E, sinko, mene samo žene zovu aga - sa žaljenjem reče čobanin.



BAJRAM HODŽIĆ KUPIO VOLOVE

Bajram Hodžič sa svojom izabranicom Mahijom se izvjesno vrijeme krio u zemunicu, podno Kurila u Donjem Bihoru.  Jednog dana u šumi srete čovjeka koji nosi na leđima drva i pita ga:
           --Što nosiš drva na leđa?
             -Moram, nemam ni konja ni vola - požali se čovjek.
             -Znaš li nekog u blizini da prodaje volove?
             -Znam ali nemam para.
             -Znaš li koliko ih cijeni?
              -Pedeset hiljada.
              -Evo ti pedeset hiljada.
               -Neću, ko si ti?
                -Ovako, ja sam Bajram Hodžić. Uzmi ove pare i kupi volove. Samo da mi kažeš kod koga ćeš da ih kupiš i nikom ne smiješ kazat koga si vidio...

Kad čovjek vidje sa kim ima posla, noge mu zadrhtaše. Saopšti kod koga će da kupi volove i bez riječi ode kući.
Bajram sačeka da čovjek kupi volove, kad dođe noć ide čovjeku koji je prodao volove i kaže:
              -Ja sam Bajram Hodžić, pare ovamo! Prodao si volove pedeset hiljada, pare ovamo!!!

Kad čovjek zaključi da Bajram zna i koliko je prodao volove, da ne bi rizikovao život, dade pare Bajramu koji ode kod svoje Mahije u zemunicu.



MEHMEDAGA

Skenderović Mehmed iz Trpezi, kojeg su prije Drugog svjetskog rata zvali Mehedaga ide putem i usput kašlje. Naiđu dvojica mladića, braća Hajriz i Beko.
             -Merhaba Mehmedaga! - reče Hajriz.
             -Merhaba sine, a či si ti? - pita Mehmed.
             -Hazirov.
             -Vidi se, čovjek od čovjeka - bi starini drago što ga mladić nazva agom.
Odmah zatim ga Beko pozdravi:
              -Merhaba Mehmede!
               -Merhaba dijete, a či si ti?
                -Hazirov.
                -Vidi se, nesoj od nesoja - bi Mehmedu krivo što ga ne nazva agom.



MAČKA POD PAZUHOM

Bihorski boem Muratović (Rešmov) Aljo u pripitom stanju ulazi u petnjičku kafanu i kao uvijek govori sa nadahnućem:
             -Je ste li dobro? Jeste. Samo da znate, samnom sviće dan koji nas tiho mami iz bijede u topli dio spokoja. Moje riječi nijesu trubadurska pjesma kako to neki misle. Aljo Muratović uvijek barata činjenicama. raduje me što vidite da nas život nemilosrdno gazi. Moj dolazak ovdje zaustavlja žagor, vjetar i oluju....

svi ga sa oduševljenjem slušaju, u jednom trenutku neko u šali dobaci:
               -Neka toga Aljo.
               -Dobro je sa tom pričom Aljo - naša li se Meša.

Aljo se okrenu prema šanku gdje sjedi konobar Suljo. Zatim pogledom preredi sve prisutne i u svom stilu započinje priču:
                - Golub još nije poletio i okrvavio svoje noge među visoke homore čiste Mrtvice. Nije poletio ali će jednog dana to morati da uradi. Ja sam odbojevao svoj život i želim uzdignute glave leći u svoj mezar.
                  -Haj bogoti Aljo - dobaci neko povišenim tonom.
                 -Slušaj mali, da je Alja Muratovića strah od miša, on bi nosio mačku pod pazuhom - naša li se Aljo. 


PJEVAČ

Poslije dužeg pjevanja u petnjičkom restoranu "Merak", Hajdarpašić Hazbija-Mišo završi sa pjesmom i požali se prijatelju Muratović Avdiji:
            -Vala Avdija, ne umijem da pjevam.
            -Ti umiješ da pjevaš, nego ne umiješ da staneš - dodade Avdija.


VJERE

          --I ti si postao neki vjernik? - pita komšija.
          -Tako je i to veći vjernik od hodže - odgovori Muratović Hajradin.
            -Kako?
            -Ja uvažavam sve vjere a hodža samo jednu - izjavi Hajradin.


MAČUGA ZA POGANE

Januara 1946. godine u Tucanjama dolazi Mula Osman Rastoder i njegov saborac Šabotić Zifo. Ulazeći u kuću, Mula Osman na ramenu nosi pušku a u ruci drži mačugu. Radoznala djeca su na trenutak stala na prag kuće i mali Amir pita Mula Osmana:
          -Adžo, šta će ti mačuga kad imaš pušku?
         -Mačuga sine za pogane, puška za dušmane - odgovori Mula Osman.


RADE ZA SEBE

Krajem 1941. godine u Beranama, na brdu Jasikovac pojavi se albanska vojska. Iz straha da ih ne ubiju, u kući Paripović Hasana dotrčaše braća Joksimović Panto i Vlajko i njihov sestrić Delević Dašo. Hasan zasuka ćilim na patosu, otvori poklopac i sakri ih u podrum. Za nekoliko trenutaka na vratima se pojaviše dvojica naoružanih Albanaca i sa oskudnim bosanskim jezikom jedan od njih pita:
        Je li ovo bošnjačka kuća?
       - Jeste odgovori Hasan.
        -Vi krijete četnike?
        -Ne krijemo - pravda se Hasan, a jedna kap da kane na njega pao bi.
        -Vi radite za četnike?
        -Ne, mi radimo za nas - odgovori neko od djece.

MEDALJE

Adrović Selmo, istaknuti komunista 1949. godine je obavljao funkciju ministra prosvjete Crnr Gore. Bio je pravedan čovjek pa je isto tražio i od drugih. Svoje nezadovoljstvo je javno iskazivao što ga je koštalo funkcije. Zbog simpatija prema Rusima je uhapšen i bio  na Golom otoku dvije godine. Nakon robijanja dolazi kući. Nije prisutan u vlasti ali primjećuje da se bez mjere ljudima dodjeljuje veliki broj medalja, odlikovanja, plaketa... Jednog dana poslije završenog vakcionisanja pasa Selmo primijeti da psima oko vrata stavljaju ogrlice i neke brojeve.
            -Jesu li ovo počeli i psima dodjeljivati medalje? - izusti Selmo rečenicu koja ga opet košta zatvora.


ŠTO KUKAŠ NIJESI U KOLEKTIVU

Poslije završetka Drugog svjetskog rata vlast je organizovala Seljačke zadruge, tzv. "Kolektive". To je bilo dobro za siromašne ljude ali za one koji su imali dosta zemlje nije. Agović Muminu iz Vrbice se to nije svidjelo jer je imao dobro imanje i mogao je bez ikakve pomoći dobro da živi. Međutim, moralo se. Dok ore svoju njivu, začu se kukavica na obližnjem drvetu. Mumin zaustavi volove, okrenu se u pravcu kukavice pa kaže:
           -Šta kukaš, nijesi makar ti u Kolektivu.


KOMUNISTA POSTI

Muratović Ljutvija 1960. godine, u Petnjici, za vrijeme Ramazana kopa na njivi. Dolazi čovjek iz vlasti i pozdravi ga:
            -Kolajđele kopaču?
            -Allahraziola! - uzvrati Ljutvija.
Sa namjerom da provjeri da li posti, čovjek vadi iz džepa kutiju sa duhanom, pruža je Ljutviji i kaže:
             -Bujrum, zapali.
             -Hvala, ne pušim - odgovori umorni kopač.
             -Od kada, sinoć si pušio?
             -Sinoć jesam, a danas postim.
Čovjek odlazi i priča svome partijskom šefu šta ima na terenu. Šef poziva Ljutviju i pita:
              - Je si li ti Ljutvija komunista?
              -Jesam - odgovori Ljutvija.
              - Onda ne smiješ da postiš.
              -Ako ne smijem, evo ti partijska knjižica.
Daje mu knjižicu i pita:
               - Smijem li sad da postim?
               -Vala, druškane, sad smiješ - odgovori šef u svom poznatom stilu.


NEKI JE VAKAT

Na sijelo kod Fulurije Rašida, u Bijelom Polju, dođe komšija Hedim sa suprugom. Kad je bilo oko jedanaest sati naveče, supruga se obraća mužu:
            -Hoćemo li kući?
           -Hoćemo ženo - odgovori on i dalje nastavi sa bjesedom.
            -Hajde, Rašid rani sutra na posao.
            -Stani ženo, spavao sam danas, kud će mi noć - ljutnju se Hedim.


BABO; HAJDE USTANI

Hodžić Fikret iz Bijelog POlja je cijele zime u svojoj kući sa drugovima do kasno u noć igrao karti. S obzirom da je njegov otac spavao u toj sobi, stari je morao čekati da završe sa igrom pa da legne da spava.
Jedne noći kada je stari prikunjao na sećiji Fikret riješi da napravi šalu. Svoje drugove išaretom zamoli da ćute i ugasi svjetlo. U tami nasta tajac.Fikret prilazi ocu i poče da ga budi:
           -Babo, hajde ustani. Raspremi se da spavaš.
Otac se probudi, kada vidje da je svijetlo ugašeno, misleći da su gosti otišli, reče:
            Odoše li ovi?
           -Odoše vala - odgovori sin.
             -U, majku im j... i sa njihovim kartama svaku bogovihtu noć - reče stari rečenicu koju im je svaku noć govorio kad odu svojim kućama.
Poslije očekivane psovke Fikretovi drugovi prhnuše u smijeh.


BEJTO BABO

Ličina Bejto pijan dolazi svojoj kući u Bijelo Polje.. Pritiska na zvonce i otac otvara vrata. Bejto ode da spava u svojoj sobi na spratu a otac ostaje u svojoj sobi u prizemlju. Kad je otac zaspao Bejtu se smuči, ode na terasu i povrati. Onako pijan nasloni se na ogradu terase i prilikom povraćanja sa terase pade u bašču. Ponovo pritiska zvonce da uđe u kuću. Ne znajući šta se u međuvremenu dešavalo, otac ustaje i pita:
             -Ko je?
             -Bejto, babo.
             -Kakav Bejto dženabete. Ima više od sahat vremena kako je Bejto leg'o da spava. Hajde makni mi se sa vrata! - reče stari i ode da spava u svojoj sobi a Bejto pijan dočeka zoru na pragu svoje kuće.



KONAK

Adrović Rasim se vraćao iz Berana sa svojim poznanikom. Kada su kasno u noć došli u Lagatore, poznanik osta kod svoje kuće a Rasim produži kući prema Boru. U jednom momentu Rasim se povrati i reče:
           -Čuješ?
           -Reci - odazva se on i stade.
           -Ja te ne zvah da idemo kod mene na Bor da konačimo.


VIŠA ŠKOLA

Poslije završene više škole Škrijelj M. došao za Aliđun na Lađevac. Nakon kraće šetnje begenisa jednu crnku . Kratko sa njom popriča, predstavi se, a da bi bio ubjedljiv pokaza indeks sa položenim ispitima. Djevojka odmah popriča majci.
           -Je li završio fakultet? - pita majka gledajući momka.
            -Jok nego višu.
             -Višu, e halal mu bilo - reče majka, misleći da je viša škola jača od fakulteta.


ŠANK

Autoprevoznik Muratović Jonuz došao u Plav i poznanik ga pita:
          - Kako je sa zdravljem Muratović Aljo? Drži li se još uvijek dobro?
          - Drži vala za šank po cijeli dan - odgovori u šali Jonuz.


JEDNOM DUŠOM DIŠU

Muratović Lj. Ramiz došao u Sarajevo i Ramčilović Ismet ga pita:
           - Šta ima Ramize novo u Bihor?
           - Nema ništa. Ono naroda što nije valjalo je otselilo, ovo što je ostalo jednom dušom diše - odgovori Ramiz.


ČLANOVI DPS-a

Adrović Rifata pita prijatelj:
        -Kako je druže?
        -Sila dobro - odgovori Rifat.
       - Ovi skorašnji članovi DPS-a (vladajuće stranke u Crnoj Gori) tte pretekoše.
       - Nije mi što me pretekoše, nego što se osiliše pa neće sa puta da se pomaknu -. odgovori Rifat.


BOŠNJAK I PO IMENU

Kada su se 2003. godine u Crnoj Gori vodile diskusije o tome jesu li muslimani Crne Gore Bošnjaci ili Muslimani, mnogim Bošnjacima intelektualcima to nije bilo jasno. U to vrijeme u petnjičkoj ambulanti medicinski tehničar proziva Bošnjak Paša:
            -Neka uđe Pašo, jel ovo po prezimenu Bošnjak?
            - Bošnjak vala i po prezimenu i po imenu - reče odlučno starina.


ŠUMAR OPRAŠTA

Volujska kola su dosadno škripala pod teretom sirovih drva, dok je Zverotić Hazir išao za njim i povikivao:
          Ha Šaronja, rame ti se pozlatilo!
Pred volovima je išao Hazirov sin, povremeno držao procijep i usmjeravao volove na gornju stranu. Za njima ide Šabotić Mujko koji takođe predvodi svoje volove i kola puna drva. Kada su bili na kraju Hazana, šumar kao da iz zemlje izniče i povika:
         -Dobar dan ljudi!
         -Dobra ti sreća - odgovori Hazir, zaustavi volove i priđe šumaru.
         -Imate li objavu (dozvolu) za ova drva? - pita šumar.
         -Šta če nam brate objava za ovaj pizgor, ovo je sve sitniš i kodža mazuklo - poče Hazir da se varaka.
          -Vi ste napravili protivzakonito djelo, posjekli ste sve same živce.
Kad Hazir vidje da je situacija ozbiljna, unese se šumaru u lice i tiho reče:
          -Slušaj, milko. Onaj momak pred volovima je moj sin. Ako on primijeti šta ti smjeraš neće trebati život ni tebi ni meni. Čitavo selo je na bihuzur od njega. Sakri tu svesku i olovku molim te, biće drva, čuvaj sebe. Ha bogoti, čim se jedno drvo osiječe, odmah drugo poraste - istrajava Hazir sa ubjeđivanjem.
Sin primijeti da Hazir nešto priča o njemu, pa onako visok još više se ispravi i poče nervozno da šeta. Šumar gleda Hazira, gleda njegovog sina, zadrža pogled na Mujkova kola pa pita:
            - Šta je sa ovim drugim kolima, ko je ovaj?
            - Ne pitaj ništa, mi smo svi jedno. Ko gled'o ova kola, ko ona. Ne diraj, da ne vidi sin...
Šumar zastade, još jednom ih preredi pogledom i reče:
             -Ovaj put vam opraštam, nemoj više ovim poslom da se srećemo.



P I S M O
1978.

Dragi Sinane merhaba.
Ko zna koji ti put pišem pismo sa željom da te nađe u zdravlju i dobru. Svako pismo koje ti pošaljem ja ga napišem, naravno svekar i svekrva ponešto  izdiktiraju a ti otuda uvijek kufertu sdresiraš na babovo ime. Njemu se obraćaš a samo ovlaš pitaš za mene. Dobro bi bilo da napišeš pismo na moje ime i umjesto što piše: "Dragi babo" da konačno u pismu piše: "Draga MUnira".
Ja sam fala Bogu dobro, kao i sva djeca. Svekar i svekrva su baš dobro. Nisu me muftač ali ja im govim kao mojim rodioteljima. Treba krivo sjedet a pravo zborit, nisu mi još rekli ni: "Crne su ti oči". A i ćutanje uvijek pobijedi.... Nisam ti ja od onih žena što se potucaju od doma do roda. Hoće da im glava bude u rod a zadnjica u dom. E, to ne može. Bolje se zvati junakova nego sokakova.
Pravo da ti kažem poželjela sam te. Vraćam slike, kad ono, sjećaš se, večernja studen obiđe našu terasu, pramenovi mraka se objesiše o bašču, a ja i ti sami...
Ovamo je vrijeme sunčano. Livade oživjele, cvijeće se šareni, sve se budi. Hvala Bogu svega se ima. Neimaštinu smo prebrodili, ako još ovaj rahatluk prebrodimo pobijedili smo. Nešto sam razmišljala, ako Šaćir  isturi onu livadu na prodaju da se uzme. Neka zemlje, nju neće ni vuk ni hajduk.  Rekoše da je nakas da ide u Makedoniju a odatle da kupi vasiku "perovaču"  i ide u Tursku.  Što je ovaj narod navalio da se seli, te za  Tursku, te tamo na Zapad, od koga to toliko bježe?
Danas ova para postala vješta, probija gdje burgija ne može da opepelji. Kad odeš u opštinu ili bolnicu bez para nemaš kud. Bez pare neće niko u oko da ti puhne, Misle o državi ko o lanjskom snijegu.

Komšija Safet kupio FAP-a pare zgrnu. Vesela mu i žena i djeca. Vidiš i ovamo ima nafake, a plus porodica na okupu. .. Pukla mu hala, vazduha mu malo.
Hasovica ne da kćerki da ide u srednju školu, kaže: "I bez nje ih ima dosta oko škole da se ljube." Priželjkuje da neko otud sa Zapada dođe da je zaprosi, da  život provede u rahatluku.

Ovamo se narod puno promijenio. Izašlo se iz dina. Žene skinule dimije i šamije, pa se gologlave ufatile kratkih suknji i pantalona. Čak i hodžina žena ide gologlava i u suknji. Djevojke nose mini suknje, vidi im se pupak. Snahe više ne dvore, ne oblače nevjestačko ruho, nose trenerke kao da se spremaju za utakmicu. Sve se iskalpilo... Kažu, tako je i kod vas. Tamo nek rade šta god hoće, ne bih voljela da se ta moda prebaci i ovamo.
Možda si čuo, Hakima napustila muža. Nešto se između njih dvoje iskopililo. Znam jedino da joj muž po cijeli dan radi na ovoj ljetnjoj zvijezdi. Pred akšam dođe umoran oguljenog vrata i potrprištenih dlanova. Zna ponekad i da popije pivo... Ima pojedinih žena, da im orah ne pojedeš iz ruku, a svog muža i ne vide kad ode na posao, niti da mu stavi kahvu ili čaj. Po cijeli dan po komšiluku ide s kahve na kahvu. I pored svega je nezadovoljna. U braku  mora nešto i da se trpi. Ja se sjećam kad je moja majka mom babu prala noge, a majkin babo govorio: "Kćerko muž ti je dobar, ako treba da mu pereš noge i onu vodu piješ". I još kaže: "Ako ne valjaš njemu ne valjaš ni meni." Kod nas u kući se uvijek znalo ko je glavni. Jer gdje žena sudi i kokoška pjeva tu kuće nema.

Je si li čuo da je Miftar oženio sina? Tu djevojku isprosili negdje u župi i poveli je tamo u inostranstvo. Čuh i to, ne znam koliko je istina, napravili svadbu u kafanu... Pričaju "il' je vila il' je rodila". Alahber imala dobru majku, pravu rukatnicu a oca stroga, pa ispala samo takva. Da su je tražili lučom i svijećom bolju ne bi našli. No rekoše to Miftarovo dijete ni prić njoj. Ne čula mi se riječ, počelo da pije alkohol i puši. Ukalizilo se, pa ne da pregovorit ni ocu ni majci.
Neću da ti krijem, Irhad propušio i popustio sa školom. Vala, ima dva mjeseca kako knjigu katijan ne uzima u ruke. Nakrivio ćubu, zamomčio se, pljunuti je ti. Okrupnjo mu glas, kao goč odlijaga. Ja mu pričam da mora učit, danas od krampa i  lopate nema hljeba jer se sve radi mašinama. Jes da je muško pa mu se može ali počeo je i da kasno dolazi kući. Ja za to nijesam razi i više mu ne dam da kasni. Kad djeca dolaze u jedan-dva sata poslije pola noći šta ima da ih roditelji pitaju gdje su bila. Nijesu  bila na hairli posao već u neku hrđavštinu.

Moj Sinane. jel' ovo rek'o Bog da djeca rastu bez oca. Da se žene i udaju a babo ne može hasul da im na svadbu dođe? Evo dvadeset godina živimo baška (posebno). Vidimo se u godinu jednom, najviše dvaput. Kako si otišao nijesam se slatko nasmijala, a da mi Bog oprosti ako griješim, nijesam zapjevala ima deset godina. Ako se ovim redom budemo sastajali, osta nam još malo viđenja do kraja života. Ja živim bez čovjeka, ti bez žene, djeca bez oca, prava tuga... Ko sa ovoliko godina samoće nije poludio taj nije bio normalan. Šta ti je ovaj život? Insan na jedna vrata uđe na druga izađe. U jednu bolnicu se rodi u drugu umire... Ja vala u bolnicu nijesam rođena, nego usred sobe.

Ja ti o svemu ispričah ali o onom što u duši čuvam, ne. Sinoć me napala neka nesanica, nikako da zaspim, po cijelu noć gledam u tavan a ovamo mi srce puca od želje za tobom. Uzmi malo bolovanja ko ovi ovamo što rade pa dođi par dana., Oboljeh jadan od verema...Piši janetu češće da bih odmah odgovorila. Kad ti napišem pismo, osjećam se kao da sam poslije duže bolesti ozdravila.

Mahsuz selam od tvoje Munire, djece, baba i majke.




BAKRAČ VODE

Nadajući se da noć neće proći u "džabe" da će im po muslimanskom običaju voda biti potrebna za kupanje, Čindrak Zaim iz Bistrice prije spavanja reče svojoj ženi:
             -Ženo stavi bakrač vode da se ugrije za večeras.
Žena stavi bakrač sa vodom na šporet, ali kad legoše da spavaju Zaim prikunja.
              -Šta, ti hoćeš da spavaš? - pita ga žena.
              - Vala da spavam.
               -A, voda?
                -Skuhaj bakrač krompira - reče Zaim i utonu u san.



DIPLOME ZADRUGARA

Kada se 1965. godine zapalio Dom kulture u Petnjici, na čijem spratu je bila uprava Zemljoradničke zadruge nastala je opšta pometnja. Pred Dom se narod skupi, s obzirom da nije bilo gradske vode, neko nosi vodu u šerpe, neko u plastične bidone...
Oni najhrabriji su pokušali da uđu unutra kako bi spasili nešto dokumentacije iz Zadruge.
           _Šteta, izgorješe diplome zadrugara - našali se Muratović (Halitov) Hamdija, znajući da Zadrugu vode ljudi bez škole.





PIŠI NEĆU

Određeni ljudi iz Bihora su 1932. godine organizovali mobu da Kuč Zariji iz Police dovuku građu za kuću. S obzirom da je Zarija u to vrijeme bio čovjek koji je sijao strah rubnim selima Bihora (na Stenicama 1934. godine je ubio predsjednika opštine Petnjica Kršić Galjana), rijetko je ko imao kuraži da mu se suprostavi , a ne odazivanje na mobu je bio veliki rizik.
Dok je Kočan Šemo radio oko vršaja na guvnu, dođe komšija i kaže:
            - Da te upišem za mobu, Kuč Zariji treba da se pregna neka japija za kuću.
Šemu dosadilo da svake godine ide Zariji na mobu, pa pita:
            - Jel' to moram?
              -Pravo da ti kažem, moraš...
              -Ako moram, piši neću - reče Šemo odlučno.

_______________________________

MEDO ĆEMAN

U toku Drugog svjetskog rata Bihorci su bili u oskudici sa hranom pa su morali ići pješice do Peći (na udaljenosti oko sto kilometara) i donositi na leđima žito.
I pored loših odnosa između muslimana i pravoslavaca sa Police i u to vrijeme se među njima odvijala trgovina sa hranom.
U potrazi za hranom Medo Ćeman iz Vrbice se nađe u pravoslavno selo  Polica.
         -Stoj! - povika neko od pravoslavaca iz zasjede.
Medo čuje da ga neko upozorava, ali se ponaša kao da se ništa nije desilo.
             -Stoj! - ponovo povika neko iz zasjede.
              -Šta zanoviijetaš čovječe - reče Medo i nastavi putem.
               -Je si li Turčin? - ponovo ga neko pita.
               -Nijesam!
               -Šta si?
               -Medo Ćemam  - odgovori Medo . 
Ljudi iz zasjede ne čuše šta on reče i Medo bezbijedno ode svojoj kući.



PORADSEBE

U vrijeme Informbiroa 1948. godine Džafer Mehović iz bihorskog sela Bor je jedne noći krenuo u vanjski klozet.
Milicija je bila na svom zadatku, prisluškivala pod prozor šta on sa ukućanima priča. Kad kasno u noć primijetiše Džafera iza kuće, jedan od milicionera povika:
           -Ko je?
           -Ja odgovori Džafer.
           -Šta, ja, kako se zoveš?
            -Džafer.
             -Kuda ćeš?
             -Poradsebe?
             -Znam da si za sebe, nego kuda ćeš u ovo vrijeme.
              -Porad sebe, u klozet.
              -Kakav klozet pored tebe, klozet ga eno tamo u vrtaču.

Milicija nije shvatila šta zna riječ "poradsebe" pa mu je zahatarila na njegovom odgovoru. Tek kada su se raspitali kod  komšija šta znači ta triječ Džafer im nije više bio sumnjiv.


GLAS ZA BRKU

Pred izbore u Crnoj Gori 1992. godine, vodeća crnogorska partija DPS određenim ljudima je dijelila namirnice. Ciganima u Bijelom Polju su podijelili po vreću brašna od 25 kg. Hasanović Salem pita njihovog ceribašu:
            - Za koga će te da glasate?
            - Za onog Brku što liči na nas - odgovori čovjek, misleći na Momira Bulatovića.


NEOBIČNO PITANJE

Ramčilović H. zet pita:
           - Možeš li reći kćerki da se mane pušenja?
            - Ne - odgovori H.
            - Što?
            - Zato što me neće poslušati. Jer da me je slušala nebi tebe uzela.




NEBI DOŠLI DA SU IMALI DRVA

Naručena drva za ogrijev su te jeseni kasnila, pa Nazića R. odluči zbog hladnoće da sa svojom djecom ode par dana kod oca. Djeca su bila nestašna pa ih dedo Murat poče opominjati. Kad ga naljutiše, uze prut i unuku Mirelu malo išiba. S obzirom da je Mirela znala razlog dolaska, plačući reče:
           - Vala ti dedo više nećemo doć. Da smo imali drva ni sad ti nebi došli.


CIJELU PENZIJU DAO DOKTORU

Zbog velike inflacije u Jugoslaviji, krajem 1993. godine jedna njemačka marka dostigla je vrijednost od bilion dinara (1000 000 000 000) a imala je i novčanica od  500 milijardi dinara. Tada Šabotić Pajazit poziva doktora da dođe kući u Bijelo Polje da pregleda njegovu bolesnu majku. Kad doktor završi sa pregledom Pajazit stavi doktoru u džep dvije marke. Doktor se malo uzvrpolji i reče:
           - Ne treba ništa ja sam došao po nalogu, za ovo primam platu.
            - Nema problema tek toliko da popiješ kahvu - odgovori domaćin.
Kad doktor ode supruga pita Pajazita:
             - Šta mu ono  dade?
             - Dvije marke.
             - Samo dvije marke?
              - To je ženo dva biliona dinara, cijela moja mjesečna penzija - odgovori Pajazit.



NIKOM NIJE JASNO

Kada su početkom 1994. godine vlasti Crne Gore uhapsili članove i funkcionere Stranke demokratske akcije Crne Gore, kada su uhapšeni i Muratović Hakija i Skenderović Isad predsjednik i sekretar SDA za Berane i Petnjicu, pod optužbom za rušenje države, tada je crnogorska vlast organizovala Zbor građana u Petnjici i na njemu pokušala da ih osudi prije svake sudske presude.
Osim par izuzetaka, prisutni na Zboru su bili svjesni cijele ujdurme. Adrović Maksut iz Vrbice diskutuje i u maniru pravog čovjeka i Bošnjaka postavlja pitanje:
        - Nije mi jasno da je ova država toliko slaba da je njih dvojica sa još par drugo
va puškom mogu srušiti...?



PRITVORI VRATA

U kući Muratović Avdula u Petnjici, dođe komšija na posjedak i gledajući televiziju poduže posjedi. U neki vakat Avdulu se zadrijema i s obzirom da sutra rani na posao reče:
            - Ja ranim sutra na posao i odoh da spavam. Ti gledaj televiziju koliko hoćeš kad budeš krenuo kući ugasi televizor i pritvori vrata za sobom.


REZERVOAR

Pod optužbom da posjeduje pušku Latić Mithada 1993. godine uhapsi milicija na čelu sa komandirom milicije u Petnjici Ćeranić Brankom zvanim "Ćerko". Mladog Mithada grubo ubace u gepek automobila, zalupe poklopac i odvedu u stanicu milicije na isljeđivanje. Gledajući sve to nana Hanifa sa čuđenjem reče:
          - El hućmulilah, milicija zgužva neko dijete i ubaci u rezervoar od auta.


NIŠTA MERHABA

Profesor fizike u Gimnaziji u Bijelom Polju Nišić Harun prolazi pored kuće Martinović Ćemala  čiji sin ima kod njega jedinicu i  pozdravi ga:
           - Merhaba Harune!
Znajući Harun šta će Ćemal da ga pita reče:
           Ništa merhaba, neka sjedne i nauči...

PETKOM NE RADI

Zejnilović Ramija živi u Bijelom Polju i slijeva strave samo utorkom i subotom. Dođe žena iz Rožaja kod Ramije u petak da slije stravu. Međutim, ona je odbija pod izgovorom da je Allah odredio da ona to radi samo ta dva dana. Žena se vraća nezadovoljna i svrati kod poznanika, inače Ramijinog komšije, Trubljanin Šefkije i moli ga da pođe kod Ramije da je upita da joj to odmah završi kako ne bi ponovo dolazila iz Rožaja.
Šefkija odlazi kod Ramije i pita:
             - Možeš li mi to završiti danas ovoj mojoj prijateljici došla je iz daljine?
               - Danas ne mogu? - odgovara žena.
               - Zašto?
               - Allah njemu fala je rekao da to mogu da radim samo utorkom i subotom.
                 -- Reci ti Allahu da je rekao Šefkija Trubljanin da može i petkom...





ĐULE AGOVIĆ

Kada se krajem 1944. godine Agović Đule vratio iz njemačkog zatvora, komunisti su ga dočekali kao narodnog heroja. Dali su pušku za muštuluk.
Par dana po dolasku u Vrbicu Đulu dolazi visoka partijska delegacija i uz sva uvažavanja i priznanja za njegovo držanje u toku rata, traže da pomogne u obavljanju „nekih“ poslova, a da će za uzvrat dobiti državni posao koji hoće od Petnjice do Beograda. Đule se ponamjesti, pa reče:
    – Hvala vam na ponudi, ali ako do sada nijesam zaslužio da budem poštovan i cijenjen, nego na krvi prijatelja i kumova da stičem slavu, ja to neću i ne mogu. Rat je završen taj posao neka radi milicija i vojska...

Đule je sutradan uhapšen kao narodni izdajnik. Kao saradnik četnika i narodni neprijatelj, jer je odbio da učestvuje u likvidaciji šestorice ljudi (trojica pravoslavaca i trojica Bošnjaka, među kojima je Mula Osman Rastoder).
Poslije toga, Đulu je izrečena smrtna kazna, zatim smanjena na kaznu od 20 godina strogog zatvora. Odlezao je 14 godina, i dozivio duboku starost.





BJEŠE, NE BJEŠE

Odmah poslije Drugog svjetskog rata nije bilo matičnih knjiga u Petnjici jer su ih zapalili četnici 1941. godine pri napadu. Sa namjerom da izvrši ponovni upis svoga sina, Rujović Hamdija poziva za svjedoka rođaka Rujović Raifa i komšiju Sajičić Ljuba. Oni daju izjave, a ubrzo neko iz Lagatora tuži sudu da to godište nije pravo i Sud poziva iste svjedoke da ponovo kažu kad je Hamdijin sin rođen. Sudija pita Raifa:
    – Bješe li ovaj Rujović rođen kako ste svjedočili?
    – Bješe, bješe – odgovori Raif.
Samo što je Raif odgovorio na pitanje, Hamdija sa strane dade znak glavom da je pogrešno rekao datum rođenja. Raif odmah mijenja priču i kaže:
    – Ne bješe, ne bješe.
Sudija ljutito reče:
    -Ne može bješe, ne bješe. Za to tvoje bješe, ne bješe kažnjavam te dva mjeseca zatvora.



OBILJEŽIO PUTNIKE KREDOM

Odmah poslije Drugog svjetskog rata nije bilo dovoljno autobusa pa je linija Bijelo Polje - Priboj održavana kamionom "Praga" ćeške proizvodnje čija je karoserija bila pokrivena ceradom a na karoseriju postavljene klupe na kojima su odsijedali putnici.
Kamion je vozio Kruščić Milovan a kondukter bio Hajdarpašić (Nazifov) Mujo.
Da ne bi pogriješio Mujo bi kredom obilježio putnika kojem bi izdao kartu i tako bez problema radio svoj posao.



priče se nastavljaju....

 
Broj poseta od početka izrade webstranice!! 18581 Besucher (41623 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=