"

Revija FORUM br.23

 

Prikaz: poezija Zumbera Muratovića

I S K R E N O S T

S A  S M I S L O M

Piše: Mr Esko Muratović

 

Sve ono što sažima ovovremeno poetsko stvaralaštvo kod nas: zavičajne emocije, jezik, podneblje, prolaznost, smisao stvaranja, nada i ljubav, stradalništvo čovjeka, traganje za smislom postojanja, čežnja za (ne) dostižnim, otkrivanje sreće, osvajanje slobode, podsticanje dobra u čovjeku, - sve se to ogleda u poeziji Zumbera Muratovića, potvrđujući njegovu istinsku pripadnost i posvećenost lirskom iskazu. Njegova knjiga poezije ISKRENOST SA SMISLOM na najbolji način svjedoči o tome.

 

Pjesnik i prozaista Zumber Muratović, rođen je 1956. u Petnjici kod Berana; živi i radi u Sarajevu. Objavio je nekoliko zbirki pjesama: „Bosne vrelo“, „Sehara“, „Srebrenica je vrisak do neba“ i „Bašta istine“ (dječija poezija). Osim toga objavio je i knjige proze: „Sandžački gazija Osman Rastoder“, „Bihor i bratstvo Muratovića u njemu“, „Baška priče“ i „Sejdefini snovi“.

Naslov zbirke pjesama Iskrenost sa smislom, čitaoca navodi na razmišljanje o životnoj ironiji sudbine koja je prisutna u svakoj pjesmi. Da je za pjesnika svaka pjesma novi izazov,

govori njegova kombinacija oporih i jednostavnih stihova koji su istinska klopka za čitaoca, u kojima će se vraćati, svakoj pjesmi, svakoj strofi. Muratović istovremeno slika oporost i ljepotu života, ali i melanholiju proizašlu iz saznanja o prolaznosti.

 

Simultanost poruke u stihu Zumberovom ukazuje, s jedne strane, na misaonu dubinu, ali nas istovremeno (u)vodi u magiju hermeneutičkog kruga u koji se mora zapasti. Pjesnik kaže: „Već postaje punoljetna ispražnjena duša svijeta.“ Da su i Bog i priroda dio nas pjesnik nam poručuje kako to čovjek, na primjer, želi mir: „Kao kad pupljak prelazi u behar ili kao kad rastu

dječji zubi.“ On nenametljivo daje do znanja da nije puki posmatrač života iz prikrajka, već da aktivno učestvuje u svim pomjeranjima, čovjekovim usponima i padovima. Da su muzika imetafizika srodne, svjedoči stvaralačka imaginacija kojom pjesnik kroti sve krajnosti na koje nailazimo, pogotovo, u završnim strofama većine pjesama.

 

Život na ovom dunjaluku je prolazan, za svaku jedinku a posebno za osjećajne i misleće individue, često bolan, uvijek nov i posebno dramatičan. Čovjekov spas leži u imanju kuveta,

sugeriše pjesnik. Spoj uzvišene vrline – iskrenosti, sa temeljnom kategorijom ljudske opstojnosti – smislom, pjesnik kopernikanski obrće u ljudski usud da se čovjek, uvijek i iznova, misaono, moralno i emocionalno, treba i mora potvrđivati u mnogo čemu. Vodeći čitaoca kroz svoju Iskrenost sa smislom, Zumber u stvari mijenja pozicije iz kojih se oglašava, sa čime mijenja i oblike kojim pjeva iskazujući I čistu radost postojanja, ponos na svoje porijeklo, ali i duboku ironiju života koja u ljudsko (samo)svjesno biće temelji, najprije, vjeru u sebe: „Naše je da koračamo sve ostalo zavisi od nas.“ Imaginativna linija koja razdvaja slike i prizore zna da bude tanana i neuhvatljiva, ali se metafizički podudara kroz odgonetanje lika i oblika u onom drugom. A to drugo je sve ono u šta smo zagledani.

Pa se kroz drugo i jedno u drugom preslikava i onda kada toga nije svjesno.

Pjesnik s lakoćom, katkad, nadilazi ono što je u svijetu (ne)promijenjljivo - a što i zahtijeva, jer se u isto vrijeme može pronaći i u onom nesanjanom, neizrecivom i neslućenom.

 

Tragajući za utočištem kroz sjećanja i uspomene iz svog rodnog kraja pjesnik nadilazi prepletenosti često sumorne jave. Pojam svjetlosti prosijava u pjesmama Zumberovim kojom oblači nerijetko svoje rime. Tako se i postižu ona pjesnička prosijanja koja nas ne ostavljaju ravnodušnim.

 

Slikajući raznovrsna stanja običnim riječima i pamtljivim slikama pjesnik postiže višestruke efekte. Samosvojnost izraza s kojom zalazi u osvajanje slobode unutar razdijeljenih svjetova ovaj pjesnik gravira u posve neobične slike koje posjeduju prozračnost i čvrstinu, I ta se sloboda iznova potvrđuje u susretima sa svakodnevnim stvarima, pričama i događanjima pored čije iznova oživljene neposrednosti čitalac ne ostaje ravnodušan. Poručujući da riječi čuvaju od zaborava i prolaznosti, pjesnik, ovom zbirkom, na sebi svojstven način, kroz misaono-pjesničko traganje ovjerava smisao postojanja I pomjera granice značenja.

 

 



PLAVSKO JEZERO
1986.

Svjetlucavom bisernom zrakom
visoka planina u njemu spava.
Diljem samohranih vrhova
haman u nebo šare ocrtava.

Sjenka ga trepavicom pokriva,
nebeskim halkama sunce ga ljubi.
Čamac virtouzno pravi slalom,
u daljini se u tačku izgubi.

Zanosni miris ga zapljuskuje,
livade kite zelenom travom.
zaklonjen od vjetra
drvećem i žutim splavom.

Mladost rođena u njemu
diše akšamsku svježinu, njemu hrli.
Iz daljine u kuferti selame šalje,
želi da ga objema rukama zagrli.

Plav i Gusinje ga opasali,
čuvaju njegov nebeski svod.
Nebo ga neprimijetno pije
dok u talasima razliva svoj rod.


ŠTURNA

2011.

 

Na krovu bivše kasarne Maršal Tito,

u Sarajevu, breze ubrzano rastu.

Bjelasaju se kao ribice u mreži

koje oblijeću morski vukovi.

 

Kad kuća ostane prazna i napuštena

stari bi rekli ostala je šturna.

Svaka bolest poslije koje

se „preseli“ je nepreturna.

Međutim, breze ubrzano rastu,

njihov ponos izranja iz srčike.

Iz njih kaplje tišina, koja u

dobrokazu milostivosti rastače javu.

 

Puni sredine, svakog dana

osluškujemo njihov lirski šapat.

 

Breza je dvojnik sa mojim djedom –  

zanijeti su u srodstvu.

I on se, zbog rasta, vihorio kao breza.

Bog ih hoće za nešto.

 

Na ovoj visini žive, da bi živjele.

Na visini vise, da bi se skrasile.

Na ovoj visini, rastu da bi porasle.

Na ovoj visini,

cijena opstanka je pobjeda.




ŽELJA

Nekada se živjelo dobro.
Jazuk hrana se nije bacala.
Šećer u bezanim džakovima
dolazio je iz daleka.

Kad ispraznimo džakove
na dugim gaćama
pisalo je CUBA.

Bile su nedoder.
Danas kad pomislim na gaće
želja postaje slatka.




PRIJATELJ

Prijatelj je svjetlost
u noći.

Ne gleda u tavan,
ni u vagan, već u oči.

Zadnji zalogaj
sa tobom dijeli.

Daje nadu.
Vedri ne oblači.
Ostavlja tople tragove
u srcu.
Rane liječi.

Lijepo o tebi priča
i kad ga nešto boli.
Zna tvoje mahane
a ipak te voli.

Prijatelj za deredžu
ima prednost nad ostalima
kao što žena
(zbog rađanja)
ima prednost nad ljudima.



PAMTIVIJEK STEŽE

Ukočena lađa u svijetle daljine
bjelasajući sakrila se u šišu.
Ko zna šta bi bilo da pospane
ljiljane nisam budio da mirišu.

Između rođenja i smrti spava crtica -
puna ili prazna napada je slota.
Mir je kad su svi rahat od tebe,
samoća progonstvo iz života.

Sve se nekako vraćam unazad,
čak do mladosti, u punoj snazi.
(Iskreno sam stvari poimo)
duši predlagao da se snalazi.

Sada znam sa koje strane
pamtivujek steže, vjetar puha.
Sa koje strane moju kuću
nevrijeme vrijeđa iznebuha.


TUĐINA

Otšo sam iz rodnoga kraja
u daljinu praznu gledajući tada.
Odvela me želja pusta
da ugasim suze jada.

Postao sam bogatiji,
ostvario puno želja.
Al' mi nedostaju: otac, majka
brat i sestra, mnogo prijatelja.

Jazuk golem, život nije novac
misli su mi jednosmjerna pruga.
Sve češće u samoći patim
tuđina je pregolema tuga.

Nemoj niko da me podsjeća
da su zamnom pepelišta.
Sudbina mi darivala sadržaje
u kojima nema ništa.

Muhadžerluk je svjetlost naša,
nostalgija stalno prijeti.
Gospode, pružam ti ruke
pomozi ranjenom golubu da uzleti.



OD SJAJA DO BESKRAJA

Od sjaja do beskraja,
od bijesa do ledene tišine
pjesmu uspjeh da napišem.
Ostaje kamen, na njemu pomen
koji se oglašava,
znači dišem.



MOJE MJESTO

Moje mjesto je:
Umiljato ko jagnje,
raštrkano ko laste.
Teško diše u snu.
Prionulo za mene tijesno.
Rađa zelene gore,
pitke izvore.
Srce mu kuca u dolini,
ispod brda
gdje zdenac ljubi nebo,
sa zakašnjenjem krivuda.
U njemu, grije sunce,
padaju tople kiše,
svijetla ne gore više.
U njemu se,
iz iste planinske utrobe,
nastalgičnim osjekama
miješaju rijeke dvije,
i još dvije,
kao vene i arterije.

Jednim gutljajem
ih Lim popije.



SVJEŽINA

Iz gustog lišća
stasite trešnje
kaplje svježina
koja me,
hmurovima,
ljubi.
A sanak topli
sipi
niz moje tijelo.


ZNAM

Ko zna šta će biti sutra,
pa i u ovom satu.
Jer smrt je bliža
nego jakna na vratu.

Skrušenost vode je milost -
osvježava dušu koja traje.
Teče i miješa se sa zemljom,
svemu život daje.

Znam da ću biti zemlja
sitna kao pijesak na plaži,
natopljena vodom koja
kanalima do tebe dolazi.

MUDRA PJESMA

U nesreći kroz koju je povremeno prolazio naš narod
pokazao je mudrost i visok nivo dostojanstva.
Bilo je to vrijeme našeg izrastanja, kada je bilo
potrebno pamćenje staviti pod kontrolom razuma.
Zato sam ovu pjesmu napisao u formi poznatih izreka
kako bih osim pjesničke dao i edukativnu notu.
Moji roditelji su se tim izrekama služili – kad je
trebalo nekog upozoriti ili nas djecu savjetovati
kako da se ponašamo, kako bi sačuvali dobrotu i ljudskost.
Biće literarno zanimljivo čitati ove redove
i tumačiti njihovo izvorište.

Sudbina naših roditelja je u nama,
mi zatežemo labave strune njihovim rukama.
Kad otac daje smije se i otac i sin,
kad sin daje plače i otac i sin.

Ko ne brine o svojoj prošlosti
upitna mu je budućnost.
Treba nam put sa vidljivom sredinom
jer krajnost ne donosi trajnost.

Teža je nesloga nego siromaštvo.
Sa svojim jedi i pij ali ne pazaruj.
Prijatelje sreća stvara
nevolja provjerava.

Svi pitaju kakva je snaha,
niko kako je snahi, novog kova.
Ko ima dobru ženu nije siromah.
Bolje da se zve junakova, nego sokakova.

Tuđina je grkša od čemera.
Oprez majka mudrosti.
Teško ptici na ljeskovoj grani
i punici na zetovskoj hrani.

Kako te kuća prati,
tako selo dočekuje.
Ne bilo ti šta majka misli,
već šta žena u mislima snuje.

U dobru se ne ponesi,
u zlu ne uplaši.
Gdje čeljad nisu bijesna,
kuća nije tijesna.

Iako kćerka miriše na majčino mlijeko
lijepo je obuci, hrani slabije.
Svaki merak se skupo plaća.
Od tuđeg tuga bije.



DOLAZIM DA TE ŽENIM
(Pjesma za pjevanje)

Dižem ruke prema nebu,
misli prema tebi lete.
Vjera u svanuće
vraća me u centar mete.

Ovog trena tugu gasim
ah, sve se kreće oko mene.
Sve nestaje sa vidika
zapjevaše oči snene.

Šutnja ima svoj jezik,
taj pogled izdržaću.
Sada mogu da odahnem,
do sad nijesam znao šta ću.

Dolazim da te ženim,
popraviću sve što sruše.
Srce se potpisuje
ozari mi ovo malo duše.



Pjesma o Petnjici prvi put je izvedena 1965. godine u
petnjičkom Domu kulture, na mamifestaciji takmičenje amatera pjevača "Glas Petnjice",
koju su organizovali mladi ovog kraja.
Pjesmu je napisao Ličina (Hrustem) Redžep a pjevao je njegov brat Ličina Hilmo i Ličina (Hazir) Fehim.
Svirači su bili: harmonikaš Muratović Rušo i gitarista Ličina (Hazir) Fehim.
Žiri je bio u sastavu: Ćetković Dušan komamdir milicije u Petnjici, trgovac Kršić Raif i jedan nastavnik.
Pobjednik je bila medicinska sestra petnjičke Ambulante Stoja Ilić iz okoline Niša, sa pjesmom "Ej, Cigani".
Učesnici priredbe su bili: Ličina (Hazir) Esma, Rastoder (Beka) Rifat, Kršić (Azem) Izo, LIčina (Hrustem) Hilmo idr.

PJESMA O PETNJICI

U dolini pored Rijeke
stoji mali grad,
to je centar Bihoraca
mala Petnjica.

refren:
Oh, le, lelele
mala Petnjica.
Oh, le, lelele
grad bez ulica......   1X

U njemu je sagrađena
lijepa džamija,
munaretom nadvisila
viša od zgrada.

Oh, le, lelele....

U njemu je sagrađena
vunovlačara
tu dolaze Petnjičanke
vuna se valja.

Oh, le, lelele....


MAJKA

Ode majka kao sunce
iznad brda, iznad gore.
Za svojom djecom i na onom
svijetu preživljava noćne more.

Majke nikad ne umiru,
žive dok djeca žive, dugo traju.
A kad djeca odu tamo sa
majkom se susretaju.

Majka svojoj djeci prašta
njihove grijehove ne vaga.
Majka je jedinstven lik,
neukrotiva snaga.

Onaj ko ima majku
ne osjeća stud moju.
Nije sreća puno para
već ko ima majku svoju.



AMINA

Srce moje ispuni milina
u zavičaj došla lijepa Amina.
Lice njeno primi boju ljeta
jordamli Bihorom šeta.

Oči njene žitnica za zvuke,
moć molitve - pozdrav njene ruke.
Srce njeno u mojim grudima
da je volim priznajem ljudima.

Sreća nam se polahko primiče
nijesmo više na početku priče.
Stisak tople ruke njene
vrati davne uspomene.



ZNAŠ MERIMU

Grijala je ruke oko njegovog struka
na svakom koraku zagrljeni bili.
Darivani čarima sreće
zalogaje na pola dijelili.

Disali su jednim dahom,
dosezali horizont koji dušu liječi.
U blaženoj tišini, ljubav vrela
nije mogla leptiriće da spriječi.

Dok umerhano nebo raspaljeno plamti
izbila je ko plamen iz svijeće.
Srce njeno se ne prevodi riječima
nesta međe između radosti i sreće.

Uvijek kad mladost u goste dođe
skrivena čula se probude na kratko.
Iskrena ljubav - pružena je ruka,
umjesto trnjina rodi grožđe slatko.

Spojena srca kucaju ko jedno
zlatnoj sudbi došla na ispitu.
Nestaju ognjevi sa lica
potpisuju bezglasnost vječitu.

Znaš Merimu, govorila je često:
"Oboje smo krivi
ovaj život nije jedino mjesto
gdje se sretno živi".


NIT

Penjem se uvrh parabole, na kojoj stvarnost 
iracionalno teče, u stilu uzmi ili ostavi budućnost 
stvarne supstance. Iako je ljudski priznati nemoć, 
da je priroda i umjetnost jača od nas, da smo 
njeni dijalektički vremeplovci, nije mi teško 
shvatiti veće stvari.
Svi volimo život istinski, zato se prilikom 
plivanja treba opustiti da se dosegne san usred 
jave, jer se u tami rane množe.
Od žalosti neće niko biti oslobođen, 
pa ni bogataš gladnih očiju, 
koji nema dovoljno para za 
planove nedostižnog juga.
Pripadamo kaplji vode kao lišaj kamenu.
Budućnost okreni svjetlosti, prošlost ostavi da 
ne bi otišla u sunovrat za mitovima propalim i 
stazama nepoznatog lavirinta hršave maršrute.
Iskrenost sa smislom gine usred borbe vida,
gdje sunce likuje novom danu.
Trebaju nam ljudi siti rođeni.
Spavanje dugo plaća se sa kamatom.



KAMEN DO KAMENA

Kamen tebi,
kamen meni.
Kamen u lijevi,
kamen u desni džep.
Kamen u zemlju.
Kamen do kamena je grmuša
koja će nekom koristiti
za popunjavanje
rupa na putu.



PETNJIČKA ČESMA

Namjernika napojila,
umorne osvježila,
žedne ljubavi sastavila.
Nekada; redovi za vodu,
šala, čakaona,
sama ona...
Kad je ukapila,
umrli mir je zavladao,
svjetlost se ugasila.
Zidovi nabubrili kao obrazi.

Komšije se razišle,
ali su slike ostale uramljene.

Česma opominje,
stari nemir budi,
podsjeća na mlaz pitke vode.
zove, moli da se pomogne.
Upozorava da bez nje
nema gašenja žeđi.
Daje nam do znanja,
da naše nestajanje
može biti od više ruku.



UNUK SA PRVIM IMENOM

Za većinu stanovnika našeg kraja bila je dobra
1968. godina, dok je za Mersa teška. Otac ode
u pečalbu i ostavi ga kući sa majkom. Na
polugodištu je imao sahat na ruci, a na kraju
godine kad je otac vidio da je prešao načisto kupi
mu biciklo. To što niko od drugova, u to vrijeme,
nije imao sahat na ruci nije bilo posebno bitno.
Ali kada dođe sa biciklom pred školom sakupi se
veliki broj učenika, djeca sa čežnjom gledaju.
Kad završi osnovnu školu, nesta iz našeg kraja.
Rekoše otišao na Zapad kod oca. Ubrzo za njim
majka zaključa kuću, ode kod svog muža i sina.
Nakon tri godine, Merso se oženi kćerkom
jednog Nijemca.
Za dvije godine braka dobi sina i kćerku, a
njegova rodbina ga progluši što osta sa jednim
djetetom. Sinu dade ime Mark-Zifo a kćerki
Helena-Ema. Prva imena su za Zapada, a druga
ako kad odu u rodni kraj.
Nakon dugogodišnjeg rada Merso ode u penziju,
dobi unuka, dadoše mu samo prvo ime...


KAPIJA
2006.

U Petnjici pored stare škole
mezarje u tišini miruje,
malo ga ko primjećuje,
u njemu se, niko ne čuje.

Željni odmorne zemlje,
u njemu moji rođaci odmaraju.
Sa njima je i moj otac
sa ranom ranom.
Sa tog mjesta je lakše
svoju djecu da gleda.
Mezarluci su komotni,
lijepo ograđeni,
imaju kapiju.
U mezarluku poput Nura
rastu neuništivi bagremovi
koje je otac za života zasadio.
Tako nam pčele
i dalje donose njegov med.

Kad je mezarluk lijepo uređen
zemlja je toplija.


_______________________________________
BREZE SORTE NEBESKE

Lire teku na sve strane,
zrak miluju.
svježinom kupaju njedra.
Osluškuju šum betona u korijenu.
Uzdišu ostavljene,
na sustražju dugog puta.

Petnaest su ljeta,
drhtajima spasonosnim,
u slobodi razapete,
zbog magline;
na Maršalki, Institutu na Ilidži,
na Bristolu,
širom Bosne i Hercegovine.

Breze, sorte nebeske.

Već postaje punoljetna,
ispražnjena duša svijeta.

Prijevod prethodne pjesme na engleski jezik

BIRCHES, HEAVENLY SORTS

Lyres flow everywhere,
fondle the air.
With freshness they bathe the bosom.
They listen to the murmur of concerte in the root.
They sigh abandoned,
at the end od a long road.

For fifteen years,
with beneficial quivers,
they have been stretched out in freedom,
because of mist;
on Marsalka, on the Institute in Ilidža,
on Bristol,
troughout Bosnia and Herzegovina.

Birches, heavenly sorts.

The emptied soul of the World
is already to become adult.
________________________________________


BRANILAC ČASTI
Aleksić Srđanu

Usred užasne vreve kad voda gori,
kada je čovjek ravan fišeku,
javi se nada.

U gomili zlobnoj,
dok se zlo kopitilo u Trebinju,
braneći Glavović Alena,
Aleksić Srđan izgubi život.
Ubiše ga zato što je branio čovjeka.
Zato što se komotno osjećao
u svojim mislima,
u svom savršenom životnom krugu.

Srđan je dobrotu ljudsku cijenio,
dizanjem glave.

Njegov grob je temelj dobroti.

Molim da se njegovo
življenje primi.
Odbranio je druga,
spasio svijetu čast.



SJEVER U SRCU

Za razliku od drugih ptica,
naše godinama
lete na sjever.

Daljina nam neprestano mami
ono što smo godinama gajili.

Sjever u avliji,
sjever u srcu.

Ja ranije osjećam,
vidim da odlaze
i odnose sa sobom
svoje sve.
I moje nešto iz srca važno nose,
ali ovog trenutka
ne mogu da se sjetim, šta.



NASMIJEŠI SE LICE NJENO

Nasmiješi se lice njeno,
na ravnici,
na ulici kod cvijetnjaka.

Razgranaše njene zrake,
olistaše njene ruke.

Zablistaše njene oči,
slične suncu zaljubljenom.

A onda se suze prime.
Na zemlji se skameniše,
na ravnici,
na ulici kod cvijetnjaka.



OBA POGLEDA

Otvoreno kao vedro nebo, sunce se oglasi na 
zlatnom suncu, duboko ispod vrata. Dolina popi let 
očiju. Upija me ljepota, daruje sunce 
kad pogledam.
Uz vatromet boja, zrno zlata me uvede u tajne odaje. 
Ili se zemlja okreće ili oblaci plove, ili se nađosmo 
na obali rijeke oboje.
Taj trenutak me zbuni, demon mi javlja
da krenem u tajne predjele koje poznajem.
Ubiše se dva oka u glavi, kad trepnuh.
Ushićen vidim toplinu, vidim oči, oba pogleda.
Sve zamisli su zaštićene tankom koprenom, 
koja se od dna do vrha njiše.
Kada obori pogled, ima se šta vidjeti;
Suton se taloži, pupoljak topline nestaje, 
spajaju se nova povjerenja ljudskog robovanja.
Uzalud dajem zabranu u otkrivanju tako važnih 
prostora, kako se tolika imovina
u više zjenica ne bi dijelila.
U svijetlo obučen gledam okean ljepote,
prestajem da starim.
Da sam makar prošlogodišnji.




IZ ZBIRKE PJESAMA "SEHARA"


PJESMA O SANDŽAKU
1999.

Da mi je da vidim Bihor.
Planine i cvijetna polja,
od Rožaja, Berana i Petnjice
do Bijelog Polja.

Da mi je da sklonim zastore s njega,
posjetim Pešter do Naboja.
Prošetam Tutinom i Sjenicom,
dođem do Prijepolja i Priboja.

Iskreno pravo zborim,
mogao bih danima da hodim
da se ne umorim,
samo da Sandžak pohodim.

Djed i otac su mi tim putevima išli
pa i mene često povuče želja.
Da stare drugare češće obiđem,
posjetim veliki broj prijatelja.

Želio bih prošetati Golijom,
vidjeti Novi Pazar svojim okom.
Osjetiti rijetko viđene ljepote,
baciti pogled cijelim Sandžakom.

Sandžak poput brižljivog oca
miluje svoje gradove zorom.
Rijeke njegove teku do Sarajeva, Stambola...
Žubore teško prolaznom gorom.

Plav i Nova Varoš su blizu,
Pljevlja još bliže.
U moj Sandžak
uskoro stižem.


UBILO GA VRIJEME
Hajdarpašić Rahmanu iz Vrševa 1.4.2000.

Bi je plemenit, vrijedan i stasit.
Takvog Bosna i Sandžak nisu imali.
Bio je jak, nikog se plašio nije.
Sve je sam rješavao,
dobar drug bio.

Trojica biranih
na megdan ga
nisu smjeli čekat.
Poginuo je noću,
ubijen usred dana.
Umro je od sudbine,
ubilo ga vrijeme.

Pusta je ostala
klupa na kojoj je sjedio,
kuća u kojoj je živio.
Prazno je mjesto
u srcima njegovih najmilijih
i onih koji su ga poznavali.

Od danas, njegovoj djeci
sva sunca uviru u noći,
piju gorke vode.
Od danas, njihova srca su
kao prazne sobe.


BAGREM DO NEBA

Bagrem izrastao do neba.
Usamljen stoji,
cvijetom miriše,
pet decenija broji.

Stamen kao betonski stub,
u njemu stoji cijeli život.
Behara, lista, njiše se
kao da je od neba otrgnut.

Vrh njegov je oštrica piramide,
tocilji pogledom pravo u nebo.
Sa te visine i usred žarkog ljeta
sliva se svježina, kao da je na oblak lego.

Povremeno ga zapljusne jato ptica,
povija se kao na nemirnom nebu.
Šarenim ćilimom opaše tijelo
i ponovo izranja na slobodu.

Još kad bi htio da pokaže
kako se uspravno stoji.
kako prema nebu ide,
duge dunjalučke dane broji.


---------------------------------------------------------

MOJ BRAT
bratu Avdulrahmanu 16.4.2008.

Moj brat je prva
roditeljska radost.
Ima dva imena,
jak je ko zemlja.
Radi za dvojicu.
Na posao ide rano ujutru,
vraća nakon dva dana.
Duplak kamion vozi;
Tegli pijesak  limski
koji se cijedi usput.

Iako je otišao duplo ranije,
ostavio je brojne porodice,
duple kamione,
duple kuće...

Moj brat,
u mojim mislima 
i mom srcu
nema šanse da umre.





PJESME ZA PJEVANJE
------------------------------------------------------------------------

JEL' PETNJICA

Jel' Petnjica ispod Đuđa
i Radmanske kLisure?
Jesu li se momci oženili
i udale cure?

Jel' Trpeška rijeka bistra
kao nekad što je bila?
Jeli behar miris posijao,
Vrbička rijeka pitko zažuborila?

Dali uz šapat vjetrova sa 
Savin Bora zov romori?
Jesu li se zvijezde raspjevale
ili se otvorili džamli prozori?

Jel' Tucanjska dolina kao nekad
prava pitominja?
Dali se nad Bihorom
sabah pričinja?



SAN O ZAVIČAJU

Kalila me snaga ljudska,
lipa u avliji donosila proljeće trajno.
Svuda oko mene stege
izbacujem riječ slučajno.

                 Kunem se u jednog Boga
                 da se želja ugasiti neće.
                  Iz kuće tišine potop
                   moje šutnje kreće.

Juče sam prošetao
stazama rodnog kraja.
Pomogao majci da natoči
vode iz našeg prikraja.

Sinoć sam večerao slatko,
za sofrom smo skupa bili.
Otac hljeb dijelio, majka mlijeko
s ruhom - sva u svili.

Sretnog me je sabah probudio,
donio proljeće ko što nekad bješe.
Sve najljepše u snu se desilo,
sabah rani, sivi oblak javu mi uzeše.

-----------------------------------------------------------------------------


DJEČIJA POEZIJA
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Iz dječije zbirke pjesama BAŠTA ISTINE

RAZGOVOR PSA I MAČKE

Imali su iskren pristup jedno prema drugom.
Sastajali se u radosti, nekad i sa tugom.
Šta drugi misle o njima bilo im je svejedno.
Dakazaše da pas i mačka mogu zajedno.

Šale se, u žurbi pričaju o svemu,
uvijek imaju poznatu temu.
Psu je najveći problem hrana,
mački priča o miševima bolja strana.

Pas: "Što maučeš, šta ti fali,
loviš miševe, sitnišu mali.
Na krevetu spavaš, ne dočekuješ gosta.
Često si ispod stola, imaš hrane dosta."

Mačka: "Što se praviš tako važan,
kao pingvin čučiš, hvališ da si snažan.
Imaš hrane punu vrećicu,
spavaš u toplu kućicu."

Pas: "Šta to priča mali mrzan,
znaš da sam u lancu vezan?
Kad mi se donese vidim jelo,
ogladnim kad ukućani odu na sijelo."

Mačka: "Istina je da miševe lovim.
Iako na stolu hrane ima, ja se za nju molim.
To je isto kao da sam zavezana,
ne uzimam hranu bez pitanja."

Pas: "Av, av, av...!
Uh, kakvi miševi?
Da je mene strah od miša
na leđa bih nosio mačku od pliša.
Čuvam kuću danju noću,
ne mogu kao ti da idem gdje hoću.
Zeca mogu da sanjam,
oko kolca da ganjam.
Nije mi jasno šta tebi fali,
stvore mali...?"

Mačka: "Ti mene plašiš,
u kućici spavaš, ništa ne radiš.
Ja toliko posla imam,
sve na oku držim i polako snimam.
Igram se sa djecom, predem.
Vodim računa da ih ne ogrebem.
Njau, mjau, mjau...!
Stani ne okoliši.
Polako, dragi cuko diši.
Čuje se miš.
Tišina! Tiše! Tšššš!"


DINAMIČNA ČESTA

Dok se bujni slap lista,
šarena lopta traži zraka, skače u mjestu.
Zajedno sa drugim loptama
oformi dinamičnu čestu.

Uz bezbroj pokreta
grle se plastične flaše i razne lopte.
Jedna flaša dubi na glavu
dok joj druga položaj ote.

Umivene toplinom rijeke,
mnoštvo lopti se uključi u igru.
Između pokreta dječiji uzdasi lebde,
čarobna igračka liči na čigru.

Ostale lopte se umorile,
tromo poskakuju bez glasa.
Dive se lopti porpomognutoj
nevidljivom strujom vrtložnih talasa.

Nastavlja se neviđena trka,
šarena lopta sve više
daje ritam, po ustaljenom
pravilu iskače pravo naviše.






Iz zbirke DJEČIJA STRANA SVIJETA

NOĆNI LEPTIR

Noćni leptir
se zagleda
u svjetlo.
Svjetlo ga privlači,
da ga ugrije.

Šapat njegovih
krila - mineral
ljepote i milosti
posta zvuk
mog srca.


SUSRET U ČETIRI OKA

Niko ne zna šta ima
na drugim planetama.
Možda su tamo djeca brža,
sunce može da se zarobi.
Možda struju nose u torbi,
časovi su duži a odmori kraći,
umjesto vode piju sok domaći.
Možda tamo nemaju sladoleda
pa je potrebno ponijeti leda.

Kako dati do znanja svima
da nas ovoliko ima?

Kad bi se sastali u četiri oka,
došlo bi do naglog skoka.
Ako bi se tako nešto desilo,
bio bi zvek
koji bi odjeknuo u sljedeći vijek.

______________________________________
OBOJE ZADRHTALI

Na mostu se sreli
pa poglede spleli.
Ljuljaške primakli,
blago se dotakli
malena i mali.
Oboje zadrhtali.

Prijevod prethodne pjesme na njemački  jezik

BIDE ZITTERN

An der brücke haben
sie sich getroffen und
blicke ausgetauscht.
Wiegend haben sie
sich angenähert,
und zärtlich angefasst
der kleine und die kleine.
Beide zittern.
____________________________________

LIJEPA RIJEČ ME KALI

Ako je ima
nek dođe živo.
Lice smiješkom okiti.
Ima je il' sam je sniv'o.

LIjepa riječ
radosno jutro poji.
Šutnja nekada
sreću skroji.

Dok trepneš javi se
na prvoj strani.
Unijeta u život
vazu srca hrani.

Kad zaspim, odem
u lijepe snove.
Od starih riječi
pravim nove.

Svega imam,
samo lijepa riječ fali.
Ako planiraš da me častiš,
časti me lijepom - ona me kali.


METAL KOJI LJUBI

Nađoh se u čudu kad
vidjeh pokrete male.
Običan metal zagrli
šnale zalutale.

Polako vuče,
potajno grebe.
Nevidljivom rukom
uze plijen za sebe.

Plete mrežu
koja s nevidom gubi.
Posta zanosno privlačan
metal koji ljubi.


ŠALA

Moj drug priča
priče koje škode:
Mujo na mjesec pošao
da donese vode.

Polahko, moj druže,
ne žuri sa pričom!
Niko neće vjerovati
da ideš prečicom.

Neće vjerovati da je to
odlika odraslog đaka,
već šala koja
opisuje prvaka.

Lijepo se šaliti,
ali za sve postoji mjera.
Nije dobro da se Mujo
sa mjeseca otjera.

TAKVOG MEĐU DJECOM NEMA

Licemjer priča
drugovima iza leđa.
Čini grijeh,
prijatelje vrijeđa.

Licemjer je munafik,
kovač neprilika.
Stvara bezbroj
loših slika.

Licemjeri nisu vodomjeri
koji vodu mjere.
Nisu ni sprave koje će
zamijeniti strujomjere.

Svi znaju šta
licemjer sprema.
Takvih među
djecom nema.

DŽEMPER PREKO LEĐA

Majka opasa džemper,
zaveza čvor na leđa.
Sa bolom prođe sobom,
k'o da je nešto vrijeđa.

Tanka nit poput mladog mjeseca
ukaza se pred očima bez sjaja.
To je za mene bila novost
koja je tog trenutka imala kraja.

Kad bih tako nešto uradio u školi
gdje su pravila kruta,
možda bi učiteljica
postala izuzetno ljuta.

Kasnije saznajem džemper preko
leđa je zbog toga što me je rodila.
Postala je majčinski osjetljiva,
mojim rađanjem se umorila.


-----------------------------------------------------------

NEOBJAVLJENE DJEČIJE PJESME


-------------------------------------------------------------------



LANAC SE OD NULA PRAVI

Škola je prijatelj duše,
kuća mir,
zavičaj zlato.
Mladost - rijeka bez obala.

Od rođaka sam saznao
da je daljina prokleta - 
mjesto druge naravi.

Lanac se od nula pravi.


VODENI ZVIŽDUK

Kad voda curi iz brane:
tanki mlaz
nalik na srp se javi.
Čuje se zvižduk,
pravi slapove male.
Slično poeziji
želi slobodu.
Prska, kao kad dijete sa 
balkona pusti vodu.



RIJEKA DJETINJSTVA

Svaki njen gutljaj
ima u meni mjesta.
Svaka njena žila
u moje srce se širi.
Ljeti žubori slađe.
Svaki njen šum,
brzonogo kao prošlost,
rađa talase mlađe.


Moje pjesme prevedene na turski jezik:
-----------------------------------------------------------------------

ÖZGÜRLÜK HAVASI
 
                             Şehit Balkan Kamil
 
Gizemli karanlık çökerken
Vatanımdan emir geldi
Kahramanlık emri
Zirveye ulaştı
 
Gönlümün en derinlerinden
Hisedilen sabahın beraklığı sevindirdi
Fırtına ve gökyüzü sınırına dek                 
Ülkesinin gurur ve tağusunu korudu
 
Kaderinin çiçek açmasının
Durmaması için genececik hayatı sunuyor
Işık bir altın para gibi tıngıradı
Ve dünyalar, ruhlar yangınını söndürdü
 
Yokoluşu istemezdi, kendini
Önemsemezdi yollara çiçekler ekti
Özgürlük havası korkuyu götürür
Ve daha doğru sabahlar getirir
 
                         


AYÇİÇEĞİ GİBİ GÖZYAŞI
(Yeniceçiftlik, Keşan, Türkiye 30.06.2004)

Sabırla umutlarını ferahlatmışlar,
özgürlüğe susamışlar,
bu çalışkan insanlar buraya
topluca ve dönmemek üzere geldiler
burada köklerini toprağa vermişler.
Kaderlerine bağlanmışlar
memleket çantasıyla
şafağı günü ile birleşmişler.
Her dakika birer alev yakardı,
bizim bir kısmımız söndürürdü,
dünyanın bir kısmı yok olurdu.

Akrabalık duygularıyla doldurulmuş,
kimsenin görmediği sesler duyulur.
Birliğin akışı bir anda bağlamışlar
Yeniceçiftlik pınarı seslendi
bir söz olmadan gerçeği kurmuş.

Bakışım güzel Keşan’a,
sofra gibi sarı buğday ovalarına,
Tekirdağ kadar geniş düzlüğe,
onun aydınlık ve
çırpıntılı denize yollanmış.

Büyük tahıl samanı büyürken
çalışan makinalar dolu altın renkli ovalardan
kuşlar gurbete gitmezler.
Zengin ve bereketli ülke Türkiye.

Gözlerimle bulutun topuna dokundum
yıllar buketiyle konuşur.
Çivit kıyıları geçtim
yeni yaz gücünü kazandım.

Ömür boyu unutulmaz
ayrılıkta
gözlerde üzüntü çıktı.
Üzgün kapısı seslendi
boğazım sıkıştırıldı,
sözler perdeyle kapanmış.
Munira kardeşimin gözlerinden
gözyaşı çıktı, onların ana baba
mezarın yanında bulunan
Deşo’nun ayçiçeği kadar büyük gözyaşı.



EYÜP MEZARLIĞI
(Istanbul, 2 Temmuz 2004.)

Beyazlığın, çiçeklerin ve denizin kokusunu hissettim.
Namuslu kalbimde neşe doğmuş.
Kalemim kendi gücünü kağıda dökmüş
ince kalemimden derin nefes aldım.

Mataradan su sızdığı gibi bakışım sızmış,
mezarın aydınlığı Boğaziçi'nin üzerinde yüksek uçarken.
Canımın yolu sağılıyor,
beyazlık gözlere vuruyor, uzakları aydınlatıyor.

Gözlerim mutluluktan korkmus,
onların sınırsız parlaklığı azaltmazken.
Kahramanları gördüm, daha büyük üzüntü hissetim
çaktırmadan içimde yanıyor, bitmeksizin.

Eyüp Mezarlığı'nda yan yana yaşarlar
mutluluk için asla sönmeyen iki hayaldir.
Sıcak günde bağlı sılada iki dev adam
büyük kapı önünde dalgalanmaktadır.

Onlardan ikisi ilk önder Eyüp İstanbul'a
yerleşmek için ilk harekete geçmiş.
Bosna'dan Yıldırım bağımsız Bosna'yı
yapmayı ilk denemiş.

İkisinin cenazesinde ay gelmiş
yolları bitmeyen adamlara uğramış.
Hayatlarını yan yana devam ettirmişler.
çünkü kimseye baş eğmek istememişler.



SUZA KAO SUNCOKRET
(Yenice Čiflik, Kešan, Turska 30.6.2004.)

Trpnjom nadu osvježili,
žedni slobode,
ovi vrijedni ljudi su došli
u dugim kolonama u jednom smjeru
i ovdje zaorali duboku brazdu.
Upleteni u sudbinu,
sa zavežljajem zavičaja
zoru sa danom sastavljali.
Svaki minut je palio po jedan plam,
gasio djelić nas,
nestajao dio svijeta.

Umiveni rodbinskim  osjećajem,
čuje se otkucaj kojeg ne vidi niko.
Jedinstva tok na trenutak se sastavi.
Zažubori Yenice Čiflik,

sačini istinu bez riječi.


Otplovi moj pogled u lijepi Kešan,
na pšenična polja žuta kao sinija.
Na ravnicu prostranu kao Tekirdag
i njegovo svjetlucavo more
što se pritajeno talasa.

Dok golemi stog žita raste,
štekću mašine poljima što zlatom sjaje,
sa kojih ptice ne idu u muhadžerluk.
Zengin i nafakali zemlja Turska...

Očima dohvatih runo oblaka
što buketom godina govore.
Premostih modre obale,
dobih snagu novog ljeta.

Na rastanku
koji se do kraja života pamti
u očima ispliva žal.
Zaškripi vratnica tuge,
grlo se steže,
riječi zasunom zatvoriše.
Iz očiju moje sestre Munire
izletje suza, krupna
kao Dešov suncokret u blizini
mezara njihovih roditelja.
s

"
 
Broj poseta od početka izrade webstranice!! 19212 Besucher (42478 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=