Novo izdanje dječije poezije
DJEČIJI SNOVI
Uzori njivu
Ralo, volovi,
tamnoputi ati,
brazda ne prva,
...godina knja,
svatovi.
Nadlijecu laste
ostre se oblaci
proljeće hmili,
Ratovi.
Gnusno i strogo
vaktom satkano
zeman se nazire
proptasmo svitanje
i zavjere.
I svom na svome
pratimo torbare
muhadžer zaspao
ne vidi svitanje.
"Pusto daleko"
prozbori neko
ne vidi vranu
oči mu kopa
ne vidi džemat
gomilu, snopa
ne vidi nista
ni kad se smraci
u rodnom kraju
sve ljepše zraci:
I jutro i podne
i čaša vode
s cesme natocena.
Trazim Sliku
U zivotu svekolikom
U grlu me steže fama
Zašto mati moja ode
Zasto ostala sam sama
Od nje traga nema nigdje
Odnijeli je neki ljudi
Na tabutu drvenome
U kaburu prokletome
Sve sto imam u životu
Ostadoše ta sjecanja
Da ću biti dobro djete
Dala sam joj obećanja
Sada pitam naokolo
Kada nadem ja priliku
Dali iko od vas ima
Moje majke jednu sliku
Dušu bi mi tad smirila
Jedna slika il sličica
Najsretnija na svijet
Ja bih bila djevojčica
OVO JE PJESMA ZA TEBE
Na mome čelu sija sretna zvijezda
čarobni pogled otvara mi pute
uzdasi smjeli ne kidaju zanos
samo se naše duše vješto čude
Da li smo mladi ili nismo reci
ili nas drži mladalačka želja
u naručju tvome osjećam se čudno
sa puno sreće, želje i veselja
Ako me nekada u prolazu sretneš
nemoj mi reći da sam ti neznanka
samo prićuti i zažmuri na čas
sjeti se sreće i prvog sastanka
Za svoju sreću upij blagi osmijeh
koji ti šaljem iz lica okvira
osjeti moju ljepotu u duši
i srce ovo što za tebe svira
Možda sam često nesretna i jadna
a sve zbog toga što me lomiš živu
tražim u tebi dubokoga hlada
dok čekam onu povoljniju plimu
Haj neka bude ovo sretno doba
koje sam nekada tražila okole
ali ne misli da sam tako kruta
sve moje želje za tobom me bole
Rodnom Kraju
Žudim i kamena se tvoga sjećam,
Krv lediš u mojim venama.
Čuvam te kao bošču u staroj sehari.
Stojiš u srcu, rodna grudo moja.
Hitam kao u majčinom krilo,
samo u tebi lagodno dišem.
Tvojom zrakom pluća hranim,
misleći na tebe od samoče se branim.
Kao svaka odiva i ja za tobom čeznem,
stopljen u noći poput tamne gore.
Pregršt zemlje tvoje u saksiji čuvam
cvjet mi osvježava Rožaje moje.
DJELA ŽIVE
Duboko zavluje akšam
Preraste snagom strah
U čovjeku osjeti čulo
Cvjet radošću mirisaše
Pokida laticu do dna
Apsurde je pogazijo
Samo je branio kučni prag
Sedamdeset ljeta u šinjelu krilo
U svim dimenzija ćovjek bio
Ta rjeka snova
Koja je tekla
U njemu živi
Taj nema krila
Negdje se samo kopna razvila
Ne upozna ništa
Što se zove strah
Male su riječ dok djelai žive
U njima krepki sjaj.
To je život,to nije kraj.
CVJET HUDI
Raskošne vidike poslah u zoru
U obilizak uzrelom cvjeću,
Da ožive suhe ruže
Gdje pćele opet žedne slijeću
Spusti se tog jutra na kamen
Što staješ pokraj ruže,
Ugledah vjetar kako je rastura
Oko moje glave djeliči užurban kruže.
Pokušali pokupiti onako snenu
Povedoh borbu sa vjetrom ludim,
Ali uzalud u mojim rukama
Ostade samo jedan list hudi.
ZAGRLI ME ISTOK
Zagrli me istok u snu
Pod aršlamom
Kad zaspah umorna.
Moja blaga duša
sad umorna nije
Srce sa radošću
Svoj život osjeća,
Nijedna me briga
Dotači ne može,
Tih se riječi rado
I sada prisjećam.
Brodovi se nižu
Prepuna je luka,
čežnja se osjeća
I u kose vlasi,
Safire odsjajem
Ubijaju ćudi,
Ne trpečem čelu
što luci brod krasi.
Zahvati me istok
Tjelo mi se trese,
Što bješe samo
U masi zemaljskoj,
Podhrani me svojom
Ljepotom i strašču,
Na sunčanoj stazi
I žvotu bratskom
NJEMAČKA MI JE UZELA OCA
Biseri
Dok su tube trubile
Negdje daleko od nas
Ovdje se borilo za život.
A on negdje
Mrtav tri dana mrtav leži
Ne čuje se glas,
Čežnija duša je doljetela
Tražila mene i nas
Željine su ostale i moje oči
Nećeg posljedneg.
Znam da mi novac neće pomoći,
Ti si mi uzela oca zemljo
Miriš moje bašte ti netreba,
Grjeh je na tebi
Daleka,
ja sam u suzama
NIZ SJEĆANJA
Sakupih sedamdesett i sedam tonova
Iznjedrenih iz rala,
Što su poorala stotine njiva
Usedamdeset i sedam zemalja.
Na jednoj kugli uslikane,
Smjesti ih u glavu,
I dnu jednog pravjeka starog
Godine prve
U nizu stade sjećanje davnog
tjela umrlog od munje.
A iza toga i ono malo života
Što ti si dao za brata svoga,
Sve je ostalo ono sjutra
O golemih strah obisala je sljutnja
koja proguta dan.
Od sedamdeset i sedam snova
Ostade samo jedan san.
IZ BUNJIŠTA
To je kao iz bunjišta
Zaudara nesto strašno
Nešto mučno.
Dođe ti da u stred dana
Odeš u bespuće do svanoća,
Sve dok kiša ne opere smradeš
Onda se bunjište slegne.
Klone kao umorne od zemlje
Istruhla se trava pomiče
U korijenu čili
U zemlja odmara
Vazduh dosta ima
I ne zaudara.
Više ni našta
Ni na koga ne zaudara
Osim sa brda stiže zraka
Kao iznova.
Uz suncu osjeća se miris
Svjetova
Koji miriše.
PRAVILA
Pravila su negdje daleko,
Daleko od nas,
još uvjek mislimo da je u njima spas.
Oluja krene nekad bez cilja
Donosi svoju pravila
Ali kratko,
Odagna se muka
Iz svog okvira
U ambijentu koji nama vlada
Kao list papira.
Na kojem ništsa nepiše
Na kojem se svira
Melodiju pušta
Što u srce dira.
Kada duša nostalgjiom vlada
Saćuvana stoji istina mala
Sve se vrti u krugu
Na nebu su pravila.
SVEKRVI MUHRI
Ja iz svoga ugla pišem
Ovu što će mnogi reći
Zašto pišeš o svekrvi
Imali ti iko preči.
Danas kada niko neće
u staroga da pogleda
A meni je Allah posl'o
merhamet i dobro s neba.
Imam jednu staru ženu
koja mi na majku liči
ona može bezuslovno
moju ranu da izliječi.
Razum je u njoj vladao
mnoge muke podnijela
dok je svoje sedmoro djece
na ovaj svijet donijela.
Planina joj firma bila
ovce pojam za življenje
al u njoj je snaga rasla
poletno je njeno htjenje.
Pet sinova sokolova
ona često znade reći
ponosna je ona s njima
mislim da je i najveći.
Ranioc je vazda bila
tkala lijepe ćilime
tanku žicu prela Muhra
i to čujte od miline.
Šarala je sve vezove
spremala je dvije kćeri
ko bi još to u Bihoru
mog'o s Muhrom da se mjeri.
Uštirkana vazda bila
čistoća joj puno znači
nad njenom se glavom nikad
vedro nebo ne oblači.
I sad kada ima samo
osamdeset i pet ljeta
da se s rajom zna pošalit
Muhri plaho to ne smeta.
Održava svoje bratstvo
odiva na svome mjestu
da posjeti svoju braću
ima za to volju čestu.
Pet snaha joj kuću krase
kolijevke se same njišu
Sto duša je porodila
sad se o njoj pjesme pišu.
Pripsana je nema mane
starost joj na cvijeće liči
životu se ne predaje
starošću se svojom diči.
A nama je sad ostalo
slijediti je istom stopom
volja za životom njenim
može meriti se topom.
Zahvalna sam kao snaha
na onome njenom znoju
što je dala mojoj djeci
umarala dušu svoju.
Morala sam ovo reći
jer istinu pravu zborim
i ako bih sovim mogla
da joj dušu sad odmorim.
Neka se ponosi nama
porodicom koju ima
znadite na dobro starih
hairli će biti svima.
Esma Muratović-Lukač
_________________
|
|
