Revija FORUM br.23

 

Prikaz: poezija Zumbera Muratovića

I S K R E N O S T

S A  S M I S L O M

Piše: Mr Esko Muratović

 

Sve ono što sažima ovovremeno poetsko stvaralaštvo kod nas: zavičajne emocije, jezik, podneblje, prolaznost, smisao stvaranja, nada i ljubav, stradalništvo čovjeka, traganje za smislom postojanja, čežnja za (ne) dostižnim, otkrivanje sreće, osvajanje slobode, podsticanje dobra u čovjeku, - sve se to ogleda u poeziji Zumbera Muratovića, potvrđujući njegovu istinsku pripadnost i posvećenost lirskom iskazu. Njegova knjiga poezije ISKRENOST SA SMISLOM na najbolji način svjedoči o tome.

 

Pjesnik i prozaista Zumber Muratović, rođen je 1956. u Petnjici kod Berana; živi i radi u Sarajevu. Objavio je nekoliko zbirki pjesama: „Bosne vrelo“, „Sehara“, „Srebrenica je vrisak do neba“ i „Bašta istine“ (dječija poezija). Osim toga objavio je i knjige proze: „Sandžački gazija Osman Rastoder“, „Bihor i bratstvo Muratovića u njemu“, „Baška priče“ i „Sejdefini snovi“.

Naslov zbirke pjesama – Iskrenost sa smislom, čitaoca navodi na razmišljanje o životnoj ironiji sudbine koja je prisutna u svakoj pjesmi. Da je za pjesnika svaka pjesma novi izazov,

govori njegova kombinacija oporih i jednostavnih stihova koji su istinska klopka za čitaoca, u kojima će se vraćati, svakoj pjesmi, svakoj strofi. Muratović istovremeno slika oporost i ljepotu života, ali i melanholiju proizašlu iz saznanja o prolaznosti.

 

Simultanost poruke u stihu Zumberovom ukazuje, s jedne strane, na misaonu dubinu, ali nas istovremeno (u)vodi u magiju hermeneutičkog kruga u koji se mora zapasti. Pjesnik kaže: „Već postaje punoljetna ispražnjena duša svijeta.“ Da su i Bog i priroda dio nas pjesnik nam poručuje kako to čovjek, na primjer, želi mir: „Kao kad pupljak prelazi u behar ili kao kad rastu

dječji zubi.“ On nenametljivo daje do znanja da nije puki posmatrač života iz prikrajka, već da aktivno učestvuje u svim pomjeranjima, čovjekovim usponima i padovima. Da su muzika imetafizika srodne, svjedoči stvaralačka imaginacija kojom pjesnik kroti sve krajnosti na koje nailazimo, pogotovo, u završnim strofama većine pjesama.

 

Život na ovom dunjaluku je prolazan, za svaku jedinku a posebno za osjećajne i misleće individue, često bolan, uvijek nov i posebno dramatičan. Čovjekov spas leži u imanju kuveta,

sugeriše pjesnik. Spoj uzvišene vrline – iskrenosti, sa temeljnom kategorijom ljudske opstojnosti – smislom, pjesnik kopernikanski obrće u ljudski usud da se čovjek, uvijek i iznova, misaono, moralno i emocionalno, treba i mora potvrđivati u mnogo čemu. Vodeći čitaoca kroz svoju Iskrenost sa smislom, Zumber u stvari mijenja pozicije iz kojih se oglašava, sa čime mijenja i oblike kojim pjeva iskazujući I čistu radost postojanja, ponos na svoje porijeklo, ali i duboku ironiju života koja u ljudsko (samo)svjesno biće temelji, najprije, vjeru u sebe: „Naše je da koračamo sve ostalo zavisi od nas.“ Imaginativna linija koja razdvaja slike i prizore zna da bude tanana i neuhvatljiva, ali se metafizički podudara kroz odgonetanje lika i oblika u onom drugom. A to drugo je sve ono u šta smo zagledani.

Pa se kroz drugo i jedno u drugom preslikava i onda kada toga nije svjesno.

Pjesnik s lakoćom, katkad, nadilazi ono što je u svijetu (ne)promijenjljivo - a što i zahtijeva, jer se u isto vrijeme može pronaći i u onom nesanjanom, neizrecivom i neslućenom.

 

Tragajući za utočištem kroz sjećanja i uspomene iz svog rodnog kraja pjesnik nadilazi prepletenosti često sumorne jave. Pojam svjetlosti prosijava u pjesmama Zumberovim kojom oblači nerijetko svoje rime. Tako se i postižu ona pjesnička prosijanja koja nas ne ostavljaju ravnodušnim.

 

Slikajući raznovrsna stanja običnim riječima i pamtljivim slikama pjesnik postiže višestruke efekte. Samosvojnost izraza s kojom zalazi u osvajanje slobode unutar razdijeljenih svjetova ovaj pjesnik gravira u posve neobične slike koje posjeduju prozračnost i čvrstinu, I ta se sloboda iznova potvrđuje u susretima sa svakodnevnim stvarima, pričama i događanjima pored čije iznova oživljene neposrednosti čitalac ne ostaje ravnodušan. Poručujući da riječi čuvaju od zaborava i prolaznosti, pjesnik, ovom zbirkom, na sebi svojstven način, kroz misaono-pjesničko traganje ovjerava smisao postojanja I pomjera granice značenja.

 

 

PLAVSKO JEZERO
1986.

Svjetlucavom bisernom zrakom
visoka planina u njemu spava.
Diljem samohranih vrhova
haman u nebo šare ocrtava.

Sjenka ga trepavicom pokriva,
nebeskim halkama sunce ga ljubi.
Čamac virtouzno pravi slalom,
u daljini se u tačku izgubi.

Zanosni miris ga zapljuskuje,
livade kite zelenom travom.
zaklonjen od vjetra
drvećem i žutim splavom.

Mladost rođena u njemu
diše akšamsku svježinu, njemu hrli.
Iz daljine u kuferti selame šalje,
želi da ga objema rukama zagrli.

Plav i Gusinje ga opasali,
čuvaju njegov nebeski svod.
Nebo ga neprimijetno pije
dok u talasima razliva svoj rod.

ŠTURNA

2011.

 

Na krovu bivše kasarne Maršal Tito,

u Sarajevu, breze ubrzano rastu.

Bjelasaju se kao ribice u mreži

koje oblijeću morski vukovi.

 

Kad kuća ostane prazna i napuštena

stari bi rekli ostala je šturna.

Svaka bolest poslije koje

se „preseli“ je nepreturna.

Međutim, breze ubrzano rastu,

njihov ponos izranja iz srčike.

Iz njih kaplje tišina, koja u

dobrokazu milostivosti rastače javu.

 

Puni sredine, svakog dana

osluškujemo njihov lirski šapat.

 

Breza je dvojnik sa mojim djedom –  

zanijeti su u srodstvu.

I on se, zbog rasta, vihorio kao breza.

Bog ih hoće za nešto.

 

Na ovoj visini žive, da bi živjele.

Na visini vise, da bi se skrasile.

Na ovoj visini, rastu da bi porasle.

Na ovoj visini,

cijena opstanka je pobjeda.

ŽELJA

Nekada se živjelo dobro.
Jazuk hrana se nije bacala.
Šećer u bezanim džakovima
dolazio je iz daleka.

Kad ispraznimo džakove
na dugim gaćama
pisalo je CUBA.

Bile su nedoder.
Danas kad pomislim na gaće
želja postaje slatka.




PRIJATELJ

Prijatelj je svjetlost
u noći.

Ne gleda u tavan,
ni u vagan, već u oči.

Zadnji zalogaj
sa tobom dijeli.

Daje nadu.
Vedri ne oblači.
Ostavlja tople tragove
u srcu.
Rane liječi.

Lijepo o tebi priča
i kad ga nešto boli.
Zna tvoje mahane
a ipak te voli.

Prijatelj za deredžu
ima prednost nad ostalima
kao što žena
(zbog rađanja)
ima prednost nad ljudima.



PAMTIVIJEK STEŽE

Ukočena lađa u svijetle daljine
bjelasajući sakrila se u šišu.
Ko zna šta bi bilo da pospane
ljiljane nisam budio da mirišu.

Između rođenja i smrti spava crtica -
puna ili prazna napada je slota.
Mir je kad su svi rahat od tebe,
samoća progonstvo iz života.

Sve se nekako vraćam unazad,
čak do mladosti, u punoj snazi.
(Iskreno sam stvari poimo)
duši predlagao da se snalazi.

Sada znam sa koje strane
pamtivujek steže, vjetar puha.
Sa koje strane moju kuću
nevrijeme vrijeđa iznebuha.


TUĐINA

Otšo sam iz rodnoga kraja
u daljinu praznu gledajući tada.
Odvela me želja pusta
da ugasim suze jada.

Postao sam bogatiji,
ostvario puno želja.
Al' mi nedostaju: otac, majka
brat i sestra, mnogo prijatelja.

Jazuk golem, život nije novac
misli su mi jednosmjerna pruga.
Sve češće u samoći patim
tuđina je pregolema tuga.

Nemoj niko da me podsjeća
da su zamnom pepelišta.
Sudbina mi darivala sadržaje
u kojima nema ništa.

Muhadžerluk je svjetlost naša,
nostalgija stalno prijeti.
Gospode, pružam ti ruke
pomozi ranjenom golubu da uzleti.



OD SJAJA DO BESKRAJA

Od sjaja do beskraja,
od bijesa do ledene tišine
pjesmu uspjeh da napišem.
Ostaje kamen, na njemu pomen
koji se oglašava,
znači dišem.



MOJE MJESTO

Moje mjesto je:
Umiljato ko jagnje,
raštrkano ko laste.
Teško diše u snu.
Prionulo za mene tijesno.
Rađa zelene gore,
pitke izvore.
Srce mu kuca u dolini,
ispod brda
gdje zdenac ljubi nebo,
sa zakašnjenjem krivuda.
U njemu, grije sunce,
padaju tople kiše,
svijetla ne gore više.
U njemu se,
iz iste planinske utrobe,
nastalgičnim osjekama
miješaju rijeke dvije,
i još dvije,
kao vene i arterije.

Jednim gutljajem
ih Lim popije.



SVJEŽINA

Iz gustog lišća
stasite trešnje
kaplje svježina
koja me,
hmurovima,
ljubi.
A sanak topli
sipi
niz moje tijelo.


ZNAM

Ko zna šta će biti sutra,
pa i u ovom satu.
Jer smrt je bliža
nego jakna na vratu.

Skrušenost vode je milost -
osvježava dušu koja traje.
Teče i miješa se sa zemljom,
svemu život daje.

Znam da ću biti zemlja
sitna kao pijesak na plaži,
natopljena vodom koja
kanalima do tebe dolazi.

MUDRA PJESMA

U nesreći kroz koju je povremeno prolazio naš narod
pokazao je mudrost i visok nivo dostojanstva.
Bilo je to vrijeme našeg izrastanja, kada je bilo
potrebno pamćenje staviti pod kontrolom razuma.
Zato sam ovu pjesmu napisao u formi poznatih izreka
kako bih osim pjesničke dao i edukativnu notu.
Moji roditelji su se tim izrekama služili – kad je
trebalo nekog upozoriti ili nas djecu savjetovati
kako da se ponašamo, kako bi sačuvali dobrotu i ljudskost.
Biće literarno zanimljivo čitati ove redove
i tumačiti njihovo izvorište.

Sudbina naših roditelja je u nama,
mi zatežemo labave strune njihovim rukama.
Kad otac daje smije se i otac i sin,
kad sin daje plače i otac i sin.

Ko ne brine o svojoj prošlosti
upitna mu je budućnost.
Treba nam put sa vidljivom sredinom
jer krajnost ne donosi trajnost.

Teža je nesloga nego siromaštvo.
Sa svojim jedi i pij ali ne pazaruj.
Prijatelje sreća stvara
nevolja provjerava.

Svi pitaju kakva je snaha,
niko kako je snahi, novog kova.
Ko ima dobru ženu nije siromah.
Bolje da se zve junakova, nego sokakova.

Tuđina je grkša od čemera.
Oprez majka mudrosti.
Teško ptici na ljeskovoj grani
i punici na zetovskoj hrani.

Kako te kuća prati,
tako selo dočekuje.
Ne bilo ti šta majka misli,
već šta žena u mislima snuje.

U dobru se ne ponesi,
u zlu ne uplaši.
Gdje čeljad nisu bijesna,
kuća nije tijesna.

Iako kćerka miriše na majčino mlijeko
lijepo je obuci, hrani slabije.
Svaki merak se skupo plaća.
Od tuđeg tuga bije.



DOLAZIM DA TE ŽENIM
(Pjesma za pjevanje)

Dižem ruke prema nebu,
misli prema tebi lete.
Vjera u svanuće
vraća me u centar mete.

Ovog trena tugu gasim
ah, sve se kreće oko mene.
Sve nestaje sa vidika
zapjevaše oči snene.

Šutnja ima svoj jezik,
taj pogled izdržaću.
Sada mogu da odahnem,
do sad nijesam znao šta ću.

Dolazim da te ženim,
popraviću sve što sruše.
Srce se potpisuje
ozari mi ovo malo duše.



Pjesma o Petnjici prvi put je izvedena 1965. godine u
petnjičkom Domu kulture, na mamifestaciji takmičenje amatera pjevača "Glas Petnjice",
koju su organizovali mladi ovog kraja.
Pjesmu je napisao Ličina (Hrustem) Redžep a pjevao je njegov brat Ličina Hilmo i Ličina (Hazir) Fehim.
Svirači su bili: harmonikaš Muratović Rušo i gitarista Ličina (Hazir) Fehim.
Žiri je bio u sastavu: Ćetković Dušan komamdir milicije u Petnjici, trgovac Kršić Raif i jedan nastavnik.
Pobjednik je bila medicinska sestra petnjičke Ambulante Stoja Ilić iz okoline Niša, sa pjesmom "Ej, Cigani".
Učesnici priredbe su bili: Ličina (Hazir) Esma, Rastoder (Beka) Rifat, Kršić (Azem) Izo, LIčina (Hrustem) Hilmo idr.

PJESMA O PETNJICI

U dolini pored Rijeke
stoji mali grad,
to je centar Bihoraca
mala Petnjica.

refren:
Oh, le, lelele
mala Petnjica.
Oh, le, lelele
grad bez ulica......   1X

U njemu je sagrađena
lijepa džamija,
munaretom nadvisila
viša od zgrada.

Oh, le, lelele....

U njemu je sagrađena
vunovlačara
tu dolaze Petnjičanke
vuna se valja.

Oh, le, lelele....


MAJKA

Ode majka kao sunce
iznad brda, iznad gore.
Za svojom djecom i na onom
svijetu preživljava noćne more.

Majke nikad ne umiru,
žive dok djeca žive, dugo traju.
A kad djeca odu tamo sa
majkom se susretaju.

Majka svojoj djeci prašta
njihove grijehove ne vaga.
Majka je jedinstven lik,
neukrotiva snaga.

Onaj ko ima majku
ne osjeća stud moju.
Nije sreća puno para
već ko ima majku svoju.



AMINA

Srce moje ispuni milina
u zavičaj došla lijepa Amina.
Lice njeno primi boju ljeta
jordamli Bihorom šeta.

Oči njene žitnica za zvuke,
moć molitve - pozdrav njene ruke.
Srce njeno u mojim grudima
da je volim priznajem ljudima.

Sreća nam se polahko primiče
nijesmo više na početku priče.
Stisak tople ruke njene
vrati davne uspomene.